Prolog

Imao sam na studijama, takav je bio vakat, predmet predvojnička obuka. Živjeli smo u svijetu muških blokovskih nadmetanja. U junskom roku, kod profesora Voja Abramovića, bivšeg borca Prve proleterske brigade, izvučem cedulicu; prva dva pitanja su opšteg teorijskog karaktera, to znam; treće pitanje iz praktične obuke: mitraljez. Pokušao sam da rasklopim spravu, krenuo dobro a, onda se zapetljao – gvožđurija se blokirala a ja sam dešperantno pogledao u narodnog heroja. On se gospodski nasmiješio.

– Vi ste, Vukota, vidim Crnogorac? – pitao me.

– Jesam.

– Pustite onda to oružje. Samo još jedno prosto potpitanje: Šta je najvažnije pri upotrebi mitraljeza?

Ohrabrio me je ovom upadicom i ja drsko rekoh:

– Da se okrene prema okupatoru!

On je upisivao desetku, a ja u nelagodi zaustih:

– Ali profesore, ja…

– Odlično, odlično. Znali ste taman toliko koliko i ja na položaju, kad je krenuo Ustanak.

Kasnije, čuo sam da je Marina, Vojova ćerka, izrasla u svjetski poznatog majstora performansa. U mnogim tačkama umjetničkih nastupa demonstrirala je, kako sam mislio, domaću istrajnost u apsurdu života.

Istovremeno sam, na stranicama proze Mihaila Lalića, prije svega u Lelejskoj gori, posmatrao srčanost ustanika i boraca za slobodu jednim dijelom i kao crnogorski performans na pozornici svjetskih meteža.