OTVARANJE SKUPA

Beranski ogranak Matice crnogorske je želio da na današnji dan, povodom stogodišnjice rođenja Mihaila Lalića**,** pramenom svjetlosti obasja one pramenove tame koji se zlokobno valjaju ,,prokletom zemljom Vasojevom“ i kroz cijelu istoriju Crne Gore, a o kojima je pisac tako opsesivno i ubjedljivo govorio i svjedočio u nizu prvorazrednih romana. Teme u tim djelima su uvijek prvorazredne – sudbina malog naroda, slobodarske težnje gorštaka i omladine, prečeste besmislene smrti, goleme narodne patnje, mračne izdaje pojedinaca. On posvećeno i dokumentovano, umjetnički zrelo prati ratnu sreću učesnika u najvećim našim dramama-bunama, u skoro neprekidnim ratovima i kao krunu,u dva svjetska rata XX vijeka.

Današnjim značajnim skupom, nadamo se, ljudi od struke, pera i morala, stvaraoci od integriteta, pokušavaju skromno ali korisno da doprinesu razumijevanju Mihailovih ideja, pa i da mijenjaju neadekvatan stav sporadične, ali žilave, zavičajne nezahvalnosti prema Laliću. Moramo imati snage da se pogledamo u tom ogledalu epoha koji je Mihailo uporno brusio kroz svoj stvaralački vijek.

Sve vas ponaosob, sa izuzetnim zadovoljstvom, pozdravljam u zavičaju velikana*,* ovdje gdje se govori Mihailovim jezikom, koji je on perfektno poznavao i unapređivao. Romanopisac je koristio sočne trepačke riječi, i nepogrešivo ih akcentovao i posle pet decenija izbivanja po balkanskim bogazama.

U beranskoj Gimnaziji, čiji je učenik bio, nerijetko se pismenost mjerila dometima Lalića i drugih, na primer Đilasa. Oni su svakako bili podsticaj da mlade generacije, onda i danas, da čitaju i unapređuju kulturu ovog kraja.

U vrijeme pojavljivanja njegovih romana, koje je štampao Nolit ali i drugi, śećam se kao đak, takmičili smo se: koja će porodica prije pročitati knjigu, pa analizirati djelo, te prepoznati glavne likove, njihove osobine, i preporučiti ga prijateljima i đacima. A đaci, pak, utrkivali su se da naprave, pismenim sastavom ili maturskom temom, uradak za pamćenje!

A i umiralo se, to svjedočim iz svoje kuće, sa potresnim memoarima Epistole seniles u rukama, na staračkim grudima – bila je to polimska psihoanaliza, igra zaborava, varakanje bliske smrti.

O nagradama Mihailo je jednom rekao da mu je najveća ona kad je čuo da se jedan robijaš pohvalio da je čitajući njegov roman zaboravio đe je i koliko će mu još tamnica trajati. Mihailo nije želio da nam

Pramen tame prekriva sudbinu,

Lelejska gora bude skrovište,

Hajkom rješavaju pitanje ukusa, da

Svadbom krvavimo živote,

Raskidamo sa najboljim drugovima zbog ideje, a

Ratna sreća bude ishod od

Prvog snijega do

Zlog proljeća, da

Gledajući dolje na drumove, postajemo nečiji

Zatočnici i da zaludni čekamo

Dokle gora zazeleni pa da pod starost napišemo sjetne

Epistole seniles.

Molim učesnike Naučnog skupa da svoje referate svedu na desetak minuta, izdvajajući najbitnije, a radove prilože radi objavljivanja u cjelini u časopisu Matice.

Jovan Mališić, prof.