LIJEPO PISANJE

Davno, ministri prosvjete su propisivali obavezan predmet u osnovnoj školi Lijepo pisanje. Ja sam imao lijepo pisanje u toku školovanja i toj sam obavezi pristupao sa dužnom pažnjom. Tako da:

I dan-danas bih mogao da se potpišem potpuno i rakošno isto kao što to čini i sam šef neke vladareve kancelarije za ukaze i odlikovanja, samo kad bih imao ondašnje indigo plavo mastilo i vitku pernicu oštrog a elastičnog pera i kad mi ne bi svaki minut zvonio mobilni telefon.

Lijepo pisanje je oblik komunikacije. Čovjek od ugleda mora da piše, a naročito da se potpiše, čitko, pamtljivo, originalno - da se vidi otprve da je školovan. Svaki lijep, upečatljiv rukopis doživljavam kao lično obraćanje date uljuđene persone. Ne može a da vas ne potrese kad u Muzeju u ulici Jevremovoj u Beogradu vidite rukopis Dositejev i kako se potpisao Branko Radičević u spomenaru Mine Karadžić. Izvinite.

S druge strane, svuda oko nas budibogsnama rukopisi! Kad ih uporediš sa klinastim pismom, sviđa ti se klinasto pismo. Ne znam što je onaj išao u Egipat da na hijeroglifima oštri i kuša svoje čulo za dešifrovanje; mogao je komotno da sjedi kod kuće i zanima se receptima ljekara opšte prakse. Grafolozi koji analiziraju potpise univerzitetskih profesora ne mogu a da ih nešto ne asocira na kokošinje čepanje. Takvog bih potpisivača najradije uputio psihijatru, samo kad bih znao da se pak ovaj neće smjesta oduševiti (a hoće, upozarok). Postoje takmičenja iz svega i svačega. Niko neće da priredi takmičenje u lijepom pisanju. Za takmičenje u žvrljanju nijesam siguran.

E, na času lijepog pisanja desilo bi se ponekad, poslije dugog truda, poslije uspješnog posla, da ti se - na samom kraju stranice! - prolije mastilo i upropasti djelo i vrijeme. Ta neoprostiva rugoba zvala se krmača. Ona se doživljavalo kao bruka. Ne samo kao lična bruka, nego ako hoćete i kao bruka odjeljenja i bezmalo bruka učitelja. Zato se taj list hitro cijepao, gužvao svom silinom i stavljao u najskriveniji džep, da bi se poslije časa nečasna loptica papira nekako trajno uništila na pouzdan i diskretan način. A šta je ovo danas?

Đaci se ponose škrabanjem. Hvale se žvrljanjem. što nečitkije štivo, to je ponos roditelja nadmeniji. Rodbina uvećava konfuziju: Blagoš strini, već piše kao akademik! Obično Braunovo kretanje nazivaju razrađenim manirom i ispisanom rukom. Ružnoću traga olovke posmatraju kao posljedicu iskustva i dugog, zamornog treninga. Skoro da se nečitkost dovodi i neraskidivu korelaciju sa intelektualnom istrošenošću spisatelja. Tinejdžeri, od efekta miline zbog pohvale, upadaju u ovakvu zamku: kakva korist od ovog mog imanentno vrijednog žvrljanja ako je ono smješteno i time zarobljeno između korica sveske? Osjećaju tjeskobe doprinose kompjuteri. Sve se ukucava, pa i ljubavno pismo! Javljaš se djedu sa studija u fontu Times new roman, sajz 12. Ko zna, možda umije rukom da napiše pisano slovo dž tek zanemarljiv procenat đačke populacije?

Hoću reći, tako se prirodno javlja potreba pisanja grafita po fasadama grada; originalnost ima unutrašnju silu ispoljavanja i samopotvrđivanja, je li.