Čudesna godina i hod modernizacije

ČUDESNA GODINA I HOD MODERNIZACIJE

Vukota Babović

Rezime Sa nekoliko radova, koji su se jedan za drugim pojavili 1905. godine u časopisu Annalen der Physik, izvršio je Albert Ajnštajn temeljnu prepravku Njutnove mehanike, Maksvelove elektrodinamike i klasične fizike uopšte. U čast stogodišnjice rađanja specijalne teorije relativnosti i kvantne fizike, pa i moderne fizike u cjelini, proglašena je 2005. godina za Svjetsku godinu fizike (WYP). U tekstu se komentarišu planirani ciljevi ove akcije, njen eho koji bi mogao da se osjeti i pospješi i u malim zemljama, kao i prosvjetne i kulturne dobiti koje bi mogle da uslijede. Posebno se predlaže jedan prigodni eksperimenat iz fizike koji bi školsku omladinu Crne Gore direktno uključio u aktivnu proslavu „čudesne godine“. U radu se insistira na modernizacijskom aspektu kako Ajnštajnovog djela, tako i sjećanja na njegov život i svih planiranih WYP događaja.

Inicijativom društva European Physical Society,¹ godina 2005. određena je za Svjetsku godinu fizike (World Year of Physics, WYP). Ideja je bezrezervno podržana od mnogih relevantnih organizacija i pojedinaca širom svijeta, uključujući UNESCO, a Organizacija ujedinjenih nacija se oglasila rezolucijom „The International Year of Physics’ in 2005“.²

Osnovna intencija akcije je da se, izuzetnim povodom, poveća javni interes za fiziku kao naučnu disciplinu, školski predmet, pa i kulturni fenomen. Poslednjih godina je ova važna prirodna nauka, po mnogim pokazateljima, naglo marginalizovana i vidno skrajnuta iz fokusa javne pažnje, a inače nije uživala posebne prioritete u svakodnevnom životu. Za samo nekoliko godina drastično je opao broj studenata fizike na univerzitetima, ne samo kod nas.

Ogroman doprinos fizike razvoju nauke i tehnologije uviđali su i uviđaju stručnjaci u fizici, bez izuzetka. Međutim, tu međuzavisnost ne poštuju mnogi drugi relevantni faktoru u društvu – uprkos činjenice da će na početku 21. stoleća evidentno rasti interdisciplinarna uloga fizike. Ta nauka će pomoći da se rešavaju bitni, strateški problemi budućnosti: resursi energije, očuvanje okoline, zdravlje naroda i sl.

Akcija repopularizacije fizike treba da se izvodi na razne načine: osmišljenim radio i TV programima, prigodnim člancima u novinama i časopisima, knjigama namjenske tematike, atraktivnim aktivnostima u školama i na univerzitetima, osmišljenim i dokumentovanim predavanjima o fizičkom pogledu na svijet, raznim izložbama, sa dosta lokalnog djelovanja, na kraju uz primamljive postere, značke, sa reklamama najšire zamišljenim.

Planiraju se akcije približavanja javnosti tema koje objašnjavaju velike izazove fizike u 21. stoleću.

Posebno će se pokrenuti kampanje koje se tiču: a) odnosa fizike i kulture, b) potrebâ za obukom iz fizike u školama, c) etičke odgovornost fizičara, d) širenja fizike u zemljama u razvoju, e) rasvjetljavanja interdisciplinarnog karaktera fizike, f) novih oblasti nauke i tehnologije proizašlih iz fizike, g) fizike u industriji…

Od značaja su razmišljanja, koja upravo ovim povodom valja revitalizovati, a koja se kolokvijalno imenuju kao odnos velike i male fizike, veze podoblasti u fizičkoj nauci, održanje i pospješivanje jedinstva fizike, interakcija osnovne i primijenjene fizike, te teorijske i eksperimentalne fizike.

Održaće se brojne konferencija u mnogim zemljama i kao kruna kontakata među ekspertima konferencija Trends in Physics,³ 13. generalna konferencija evropskog fizičkog društva, u Bernu od 11. do 15. jula 2005.

Sve ovo, i niz drugih usaglašenih manifestacija širom svijeta, pokrenuto je uz formalni povod sjećanja na stogodišnjicu začetka ere moderne fizike: rađanje teorije relativnosti i osmišljavanje kvantne ideje.

***

Šta se to zapravo zbilo 1905. godine, da je ona već i laskavo nazvana čudesna godina, Annus mirabilis?

To je godina krupnih doprinosa njemačkog fizičara Alberta Ajnštajna (Albert Einstein, Ulm 1879 – Prinston 1955) koji su inicirali prevrat u impozantnom korpusu klasične fizike. O kakvim je publikacijama riječ? U njemačkom časopisu za fiziku Annalen der Physik pojavili su se, jedan za drugim, za nekolike mjeseci te 1905. godine, četiri danas slavna članka dotad malo poznatog autora, dvadesetpetogodišnjeg službenika treće klase pri patentnom zavodu u Bernu. Naslovi i teme tih rasprava zaslužuju da se ovdje navedu u originalu:

1. Razmatranje fizičkih mehanizama fotoelektričnog efekta i sličnih fenomena novom idejom da se svjetlost tretira kao skup partikula, u tekstu Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt,⁴

2. Fundiranje elektrodinamike pokretnih tela i uobličavanje ideja koje su danas poznate kao specijalna teorija relativnosti, u tekstu Zur Elektrodynamik bewegter Körper,⁵

3. Analiza fenomena Braunovog kretanja, koja je dovela do ubedljive slike fizičke egzistencije atoma i pripremila temelj za nova fundamentalna otkrića, u tekstu Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme geforderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen.⁶

4. Ustanovljavanje veze mase i energije, nagovještaj moćne atomske ere sa impozantnim ali i zastrašujućim posledicama, možda najpopularnija formula fizike koju počesto znaju i nefizičari: da je energija tela jednaka masi pomnoženoj sa kvadratom brzine svjetlosti, u tekstu Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?⁷

Ono što je idejama koje su sadržane u gornjim publikacijama postignuto bilo je ne samo važno za novo fundiranje fizike, prekomponovanje (činilo se) grandiozne i pouzdane zgrade klasične maksvelovske fizike devetnaestog vijeka, već i za prevrat u filozofskom poimanju vremena i prostora, kretanja i mirovanja, jednovremenosti događaja, mase i energije… Riječju, tematizovana je riznica pojmova o performansama na Svjetskoj Pozornici.

***

Nema sumnje, istorija prirodne nauke puna je imena i djela koja su takođe mogla biti validan povod za sjećanje i pozitivnu operacionalizaciju za potrebe našeg doba. Ipak, postoji ubjedljiva saglasnost da je Ajnštajnovo ime najpogodnije za amblem svjetskog jubileja. Evo jednog podatka koji ide u prilog takvom mišljenju.

Krajem 1999, sumirajući bilanse nauke na kraju milenijuma, objavio je časopis Physics World⁸ rezultate ankete na koju su se odazvalo 130 uglednih stvaralaca. Od njih se tražilo da navedu pet imena koja su dala najvažnije doprinose fizici. Najviše glasova osvojio je Ajnštajn, ukupno 119. Ostavio je za sobom legendarnog Engleza Isaka Njutna kojemu je pripalo 96 glasova, a onda su na listi redom Maksvel (67), Bor (47) i Dirak (30) – sve same ikone fizičke nauke i nesumnjive dike čovjekove enciklopedije prirodne nauke i civilizacije.

***

Ajnštajn se nije trudio da bilo kako poboljšava opservacione fakte u fizici. Kao prilježni sakupljač činjenica – oprezni opservator, davno bi bio zaboravljen. Mada je u svojim tekstovima ostavio obilje podataka da je najmarljivije uzimao u obzir djelatnost kolega eksperimentatora, nije zabilježeno da se bavio lično eksperimentom (ni koliko njegov slavni savremenik Bolcman, koji je u mladosti „znao da zasuče rukave”, a da ne pominjemo laboratoriji predanog Hajnriha Herca). Može li to biti osnov za podozrenje ili kritiku? Ne može. To samo pokazuje da nauka zahtijeva djelatno stratifikovanu komunu naučnika. Pojedinac ne može sam da uradi sve. Nauka je društveni projekat (Kyle Forinash, savremeni američki fizičar). Bitno je naglasiti da je ona, i tada, vrlo specifičan društveni projekat koji se ne može relativizovati stavljanjem u istu ravan sa drugim postojećim socijalnim pregnućima. Ta ispomoć na polju nauke toliko je uznapredovala da za mnoge posmatrače spolja ulazak u klasu naučnika liči na kakvu inicijaciju u religioznu grupu. Zato se za Ajnštajna i vezuje nastanak autonomne grane fizike, teorijske fizike – djelatnost pravljenja teorija u postojećem skupu opservabli. On je samo napravio odlučujući otklon u tom pravcu, mada nije jedini gledao u tom pravcu. Radi se o procesu koji je bio sazrio za plodotvorne novitete. Davno prije Ajnštajna imamo Keplera koji pravi teoriju kretanja planete oko zvijezde, koristeći uglavnom posmatrački materijal do kojeg je vješto i uporno došao Tiho de Brahe. Ali, Maksvel je i eksperimentisao, i pravio teorije; Herc je eksperimentisao i pravio teorije, vidjeli smo i Bolcman. Ajnštajn čini odlučan korak dalje u podjeli posla među fizičarima. Danas se fizičari, uslovno doduše, dijele na eksperimentatore i teoretičare, sa interesantnom finesom: ne smatra se valjanim eksperimentatorom koji nema dobar strateški uvid u moguće teorijske ishode, a obrnuto je mnogo rjeđi slučaj.

***

Po Karlu Poperu, između redova je on to znao da nagovijesti, zadatak je nauke da opovrgava teorije, ne da ih dokazuje. Naravno, ovo je jedna ozbiljna tvrdnja uspješno plasirana sa dozom duhovitosti i šarma. No ako se ovaj stav fetišizuje, kao što se događa, nastaju teškoće u samoj definiciji nauke. Veliki procenat kreativnosti u naučnom poslu podrazumijeva odabir polja opservacije. Važno je postaviti krucijalno pitanje, odabrati plodne pravce posmatranja. Polazi se od što više tačaka poimanja. Na početku su poželjne spekulacije, slutnje, tumaranje, snovi, možda i halucinacije. Potom se odabiraju putevi istine. Ajnštajn nije funkcionisao u okvirima krute šeme koja odmah prepoznaje šta je predmet nauke. Na sreću, on je unio potrebnu dozu filozofije, spekulacije i intuicije. Recept je tek znatno kasnije, kao maestralno kreativan i plodotvoran, prepoznat i kao strogo naučni okvir.

***

Čitaoci časopisa Physics World izglasali su 2002. godine deset najljepših eksperimenata ikad izvedenih u fizičkim laboratorijama. Na stranu očevidna upadica o relativnosti kako samog nauma rangiranja, tako i ishoda glasanja o piramidi uspješnosti i čak estetike; pretpostavljam da je u Crnoj Gori dosta mladih ljudi koji bi ipak sa zanimanjem pogledali redoslijed. To su 1) Double-slit opit sa interferencijom pojedinačnih elektrona, 2) Galilejev opit sa slobodnim padanjem tijela, 3) Milikenov opit sa kapljicama ulja: direktno mjerenje naelektrisanja elektrona, 4) Njutnov opit sa razlaganjem svijetlosti (spektar dnevne svijetlosti), 5) Jangov optički opit: mjerenje talasne dužine svijetlosti, 6) Kevendišov opit sa privlačenjem masa: određivanje gravitacione konstante, 7) Eratostenovo mjerenje poluprečnika Zemlje, 8) Galilejevi opiti na strmoj ravni, 9) Raderfordovo otkriće jezgra i 10) Fukoovo klatno.

***

Obraćajući se učenicima, važnim subjektima svečanosti koja je na pragu, predlažemo sada realizaciju na našim prostorima jednog od ovih opita – u čast svjetske godine fizike. Biće to Eratostenov opit. Ovaj tip mjerenja je već, kao poželjan, zapažen u okviru Evropskog društva fizičara, jer je edukativan i ima sve preduslove da zagrije maštu mladih prirodnjaka, kao što je i pokazala gornja anketa.

Kao prigodan omaž vremenu sa početka prošlog vijeka i manira pisanja naučnih tekstova bez crteža, pokušaćemo ovdje da opišemo opit i postupak mjerenja samo riječima, uz minimalan broj matematičkih simbola. (U Ajnštajnovim radovima iz 1905. godine nećete naći nijedan crtež, što danas zvuči gotovo nevjerovatno; u bilo kojem savremenom časopisu iz fizike, prosječan broj slika i grafika ne vjerujem da je manji od tri.)

Ovo je prava prilika da, prvo, u nekoliko rečenica osvijetlimo istorijske podatke o Eratostenovom podvigu. Eratosten je našao zapis u Aleksandrijskoj biblioteci, u nekom starom rukopisu, da u jednom bunaru u Sijeni, kad počne ljeto, 21. juna u podne, sunčevi zraci obasjaju i samo dno bunara. Eratosten je, prvom prilikom u rečeni trenutak, provjerio kako u tom pogledu stoje stvari u gradu Aleksandriji (koja je, približno, na sjeveru od Sijene). Naravno, nije morao da kopa bunar, dovoljno je bilo da se posluži vertikalnim štapom u dvorištu Biblioteke. Prvo je primijetio da štap nije bez sjenke, kao što bi bilo na obalama Nila u Sijeni. Potom je izmjerio sjenku i izračunao da su sunčevi zraci u trenutku mjerenja zaklapali ugao od 7,2 stepena prema vertikali. Tražeći objašnjenje za ovu razliku, mudrac je učinio nekoliko razumnih pretpostavki. Prvo, Zemlja ima sferni oblik (u skladu i sa Aristotelovim stavovima). Drugo, Sunce je vrlo daleko od Zemlje, te je dozvoljeno smatrati da su zraci koji dospijevaju u Sijenu paralelni zracima koji su i njega obasjavali u Aleksandriji. Treće, dva grada leže, dovoljno tačno, na pravcu sjever-jug.

Već sto godina se, zahvaljujući Euklidu, znalo u Grčkoj dovoljno geometrije da bi Eratosten zaključio kako je ugaono rastojanje dva grada takođe 7,2 stepena. Kako je ovaj ugao pedeseti dio punog ugla, logično je zaključiti da je rastojanje Aleksandrija-Sijena pedeseti dio obima Zemlje. Dva grada su bila i onda povezana dobrim trgovačkim putem, pa se znalo da je rastojanje blizu 5000 stadija. Staroegipatska mjera za dužinu, stadija iznosi 175 metara. Tako je Eratosten dobio za obim Zemlje 39 hiljada i 300 kilometara, što je, prema savremenim podacima, podbačaj samo za neka 2 procenta! Naravno, ne divimo se toliko dosegnutoj tačnosti, jer u cijeloj priči ima malo i slučajnosti, koliko logici ideje i jednostavnosti postupka.

Posao koji zamišljamo da će biti urađen pod pokroviteljstvom prosvjetnih vlasti Crne Gore mogao bi da počne 2005. godine, 21. juna, u podne. To je vrijeme ljetnjeg solsticijuma; tada će, kao i u Eratostenovo vrijeme, Sunce biti u zenitu nad gradom Asuanom u Egiptu, koji se jednom zvao i Sijena. Nama su ti južni predjeli daleko, i ekipa istraživača će tog dana biti u našem Baru. Kad bude astronomsko podne u gradu pod Rumijom, Sunce neće biti u zenitu; biće nešto južnije; preduzeće se mjerenje da se ustanovi ugao koji grade sunčevi zraci prema normali na horizontalnu podlogu. Nazovimo taj ugao .

Potrebno je da se simultano izvrši još jedno slično mjerenje u nekom mjestu koje se nalazi na istom meridijanu kao i Bar, a udaljeno je od Bara nekoliko stotina kilometara (mala rastojanja su nepoželjna, unose veliku mjernu grješku). Primjera radi, zadovoljavajući izbor bi bio bački grad Sombor. Ekipa koja bi tamo u istom trenutku izmjerila ugao, obilježimo ga sa , između pravca sunčevih zraka i normale na horizontalnoj podlozi obezbijedila bi upotrebljiv eksperimentalni podatak, bez obzira što dva grada ne leže egzaktno na istom meridijanu (ali zaista je riječ o dva mjesta skoro na istom pravcu sjever-jug).

Potrebno je još znati rastojanje od Bara do Sombora, to jest dužinu lûka meridijana između ta dva mjesta. Danas, u dobu frekventnih putovanja, taj podatak možemo dobiti od savjesnog mašinovođe koji samo što je prispio na barsku stanicu, ili šofera koji prevaljuju put u tom pravcu hitajući na godišnji odmor – i tačnost će opet biti dovoljno visoka za ovu vrstu posla. Obilježimo to rastojanje sa i ne moramo tajiti da je oko 800 kilometara. Sada smo spremni da priđemo izračunavanju poluprečnika naše planete. Formula, koju ćemo ovdje u čast starogrčkog mudraca nazvati Eratostenova formula, glasi: .

Uglovi koji figurišu u imeniocu izraza mjere se jednostavnim i prijatnim postupkom, uz uređaj koji nije skup. Potreban je jedan sto koji se u dvorištu uhorizontali uz pomoć stolarske libele. Na stolu je fiksiran vertikalni štap poznate visine . U trenutku usaglašenog mjerenja (koordinacija pomoću mobilne telefonije; ne mislim da će biti nemoguće obezbijediti sponzorstvo nekog uvaženog provajdera!) dvije ekipe, svaka na svom mjestu, određuje dužinu sjenke koju baca štap prema sjeveru. Traženi ugao je onaj za koga je tangens jednak količniku dužine sjenke i dužine štapa, . Na ovaj način ekipa u Somboru nalazi ugao , a ekipa u Baru ugao . Radijanskom mjerom razlike ova dva ugla dijelimo rastojanje (u metrima) između dva grada i posle nevelikog računa nalazimo važan podatak: poluprečnik Zemlje izražen u metrima.

_(***)

Iz neobično bogate priče o najširim aspektima Ajnštajnove ličnosti nije lako izdvojiti ono što je našim čitaocima potencijalno najzanimljivije. Naglasimo ovdje i ovo: nije bitan samo duh Ajnštajnov obojen neponovljivom logikom i djela toga duha. Paradigmatičan je po sebi i sam život njegov. Poučna je priča o njegovom proganjanju (to valja baš tako imenovati) u Evropi, i o tome kako se branio; uzbudljive su njegove misli o idealnom društvu; šta je preporučivao s tim u vezi čita se kao nadahnuta literatura, a upoznavanje sa detaljima izgona iz “poluđele” domovine moglo bi naše i potonje generacije učiti umijeću strategijskog socijalnog promišljanja. Sve je ovo usko povezano sa razvojem evropskih ideja u dvadesetom vijeku na temu tolerancije, humanizma i svetinje ljudskih prava. Kako je izgrađivan vrijednosni sistem građanskog društva, sve do danas, čemu se težilo, dokle se stiglo i koji su moralni reperi - moglo bi se ilustrovati na primjerima iz biografije Alberta Ajnštajna. Za perspektivu građanske Crne Gore u Evropi ovo ne mogu biti nevažne ili minorne teme.

***

Između dva rata u Evropi, ponegdje i do posljednjih godina života, Ajnštajn je prihvatan teško, i sporo. Tome je lako navesti nekoliko razloga. Prvo, neobičnost postulata i ishoda u teoriji relativnosti. Prevrat mišljenja je bio veliki, trebalo je vremena da sasvim zarude nove ideje. Ideološka odbojnost je bila velika, naročito u klimi antisemitizma za vrijeme nacizma. U poznatom udžbeniku Nauka o elektricitetu⁹ pisao je R. V. Pol, i sam respektabilni fizičar svog vremena, o principu relativnosti samo kao o činjenici iskustva. Ne želeći da u vezi s tim išta pomene što bi asociralo na Ajnštajna, dodao je: „Theorien kommen und gehen, Tatsachen bleiben.“ (Teorije dolaze i odlaze, činjenice ostaju.) A bilo je već tada prošlo četrdeset godina od formulisanja načela specijalne teorije relativnosti! Pored filozofskih i tradicionalističkih barijera, tu su i veoma jake, netolerantne, prijeke i maligne ideološke strasti. Jer godina je 1941, i u Evropi bijesni Drugi svjetski rat. Uspješni slobodoumni fizičar sa prevelikom dozom jevrejske krvi bio je meta neodmjerenih kritika i u oficijelnom esnafu lokalnih fizičara. A kod nas i u našem okruženju? Bilo je primjera okrepljujuće euforije. Ne pledirajući da znam iscrpne podatke s tim u vezi, mogu navesti činjenicu da je dr Sima Marković, robijajući kao komunista u kazamatima Kraljevine SHS napisao naučno-popularnu knjigu, i to od dobre vrste, o ajnštajnizmu. Izvjesni profesor Radosavljević, danas možda sasvim zaboravljen, napisao je ambicioznu knjigu S Ajnštajnom kroz nauke, u kojoj je htio da princip relativnosti tako proširi da će moći da pomogne i u lingvistici! Međutim:

Napadi na Ajnštajna ovdje, takođe su startovali rano, i jednako bili puni rđave namjere. Nema sumnje da su isto imali osnovu sa fašističkom ideološkom matricom, no operacionalizacija je išla preko prononsiranog Ajnštajnovog… humanizma! Pogledajmo nekoliko detalja te priče, koja je interesantna jer otkriva pozadinu izvjesnih djelovanja današnjeg svetosavskog klera u Crnoj Gori.

Arhim. Dr Justin Popović pisao je o Ajnštajnu: „Nema sumnje, relativizam je i logika, i priroda, i duša humanizma. Ajnštajnova teorija relativiteta je završna, zbirna rezultantna humanizma i svih njegovih filosofskih, naučnih, tehničkih i političkih ogranaka. No ne samo to, nego u poslednjoj liniji svojoj, humanizam nije drugo do – nihilizam.“¹⁰

Ovdje je, naravno, konstrukcija zbirna rezultanta stilska besmislica koju čitamo kod autora koga iz grla bijela hvale kao neprevaziđenog stilistu srbskog jezika.

Da bismo shvatili sav ijed koji je ugrađen u gornji citat, potrebno je da znamo šta je još pisao Justin o humanizmu, s namjerom da profini optužbu: „Humanizam se neminovno izvija u ateizam, prolazi kroz anarhizam, i završava nihilizmom. Je li neko danas ateist, znaj, ako je dosledan, sutra će biti anarhist, a prekosutra nihilist. A je li ko nihilist, znaj da je do njega došao od humanizma kroz ateizam. “¹¹

Čudnu upotrebu glagola izvijati ovdje nalazimo jer autor Justin ni za živu glavu ne smije reći onu drugu riječ. Netrpeljivost prema Darvinu (nesuđenom popu) je tolika da je prokleta i svjetski rasprostranjena latinska riječ evolucija. Ali drugo treba primijetiti: obožavaoci Justinovi izvrgli su se u osporavaoce njegove! Kako to? Kad je trebalo podržati uvođenje vjeronauke u srbijanske škole, sa ciljem da se zarumeni zora prosvjete na pragu trećeg milenijuma u Srbiji, svetosavci su tu potrebu reklamirali i preko… Ajnštajnovih leđa! Jeste. Demokratska beogradska štampa je danima obrtala oglase u kojima se otac relativizma samodeklarisao kao vjernik. Koliko je čudovišna ta manipulacija, pisao sam pravovremeno na jednom drugom mjestu¹². Ovdje ću navesti samog Ajnštajna; bio je prinuđen da izjavi „za života“ kako je laž ono što se sistematski njemu podmeće: da navodno vjeruje, i to baš u personalnog Boga. Dodao je da, ako u njemu ima išta religiozno, to je neograničeno divljenje prema strukturi svijeta, dokle nauka doseže.¹³ Mogu se pročitati i riječi koji su pravi šamar popovima koji su se kvalifikovali za denuncijante humanizma i relativizma; one govore o tome da izvorna religioznost ne počiva na strahu za život i na slijepoj vjeri, već da se doseže kroz težnju ka racionalnom znanju¹⁴. Govorio je Ajnštajn i otvoreno o tome da je ponižavajući status čoveka strah od kazne i nada u nagradu u zagrobnom životu¹⁵.

Još je nešto drugo značajno za razumijevanje rezerve prema nauci relativizma, a što nije vezano za ideološki obrazac, pa ni za mogući lični odnos. Nije neobično da se fizičari pridržavaju jednog učenja iako svjesni da postoji evidencija koja se manje ili više ne uklapa u date okvire. Mora se čekati dok se ne pojavi novo učenje, a i tada se oklijeva dok se ne ispita snaga alternativnih pristupa i nosivost novih platformi. Ranjiva teorija u fizici nema tako lošu reputaciju. Stara teorija je dobra da provocira nove ideje. Stare teorije se ponekad zadržavaju kao stepenica ka višem nivou znanja. Najzad, teorije naglašeno omeđenog dometa su jednostavnije, i uslovno daju upotrebljive rezultate, što im verifikuje preživljavanje u okviru „ograničenog suvereniteta“.

***

U godini Ajnštajnovih jubileja inspirisani smo da razmišljamo o fizici dvojako: ona je globalni, ali i lokalni fenomen, istovremeno.

Male zemlje, sa svojim ograničenim resursima, gube oštru trku u fundamentalnim istraživanjima koja su u mnogim aspektima postala složena i skupa pregnuća, ali su dužne da postave i osmisle sopstveni prag izučavanja fizike u lokalnim razmjerama. Mogli bismo navesti bar tri razloga koji nas sile na takav stav:

1. Tehnička kultura jedne zemlje mora imati bar neke segmente autohtonosti i ne smije se konstituisati kao nešto što je bez ostatka uvezeno iz razvijenih sredina svijeta; u suprotnom se tehnička djelatnost u cjelini manifestuje kao puko servisiranje koje je jedan vid ovovremenog proizvodnog ropstva.

2. Nema samopoimanja kulture na nacionalnom nivou bez snažnog razumijevanja nekih bazičnih pojmova za čiju percepciju nas priprema i osposobljava fizika, istraživačka i školska; takve teme su brojne a mogu ovdje da se navedu neke od njih, koje su i bitne i interesantne širokom krugu ljudi: kalendar, atmosferske pojave, astronomske pojave, razgraničenja u odnosu nauke i religiji, itd.

3. Bez fizike u školama nema akutnog i sistemskog izoštravanja logike kod školske omladine i mlade populacije uopšte. Akcije protiv logičke pasivizacije koja se nastavlja u entropiju saznajne i misaone strogosti, koju ovdje možemo uslovno nazvati procesom ’omekšavanja mozga’, moraju uvijek biti u pedagoškom arsenalu države. Čovjek je misleća vrsta (Karl Sagan). Svako društvo koje brine o budućnosti sa stanovišta fundamentalnih vrijednosti, mora voditi računa o tome, kako mu građani razmišljaju? Fizika je bitni resurs za izvršenje i njegovanje ove obaveze!

***

U knjigama, člancima, intervjuima – raznim povodima, Ajnštajn se legitimisao kao ličnost u čijem vidokruku je mnogo važnih tema, u širokom spektru od nauke, preko politike do religije i običnih životnih sadržaja. Pokušavamo ovdje da ilustrujemo takvu tvrdnju sa nekolike navoda koji su interesantni sami po sebi, ali čini se i značajni za naš trenutak male zemlje koja formira i brani autentični izraz; uvjeren sam da će čitaoci rezonirati na slijedeći izbor tema:

1. Ajnštajn je smatrao da je nezaobilazan uslov građanske ozbiljnosti da iz petnih žila pribavljamo validnost za svoja politička ubjeđenja (“It is the duty of every citizen according to his best capacities to give validity to his convictions in political affairs”). Ne možemo a da sa tugom ne pomislimo da živimo u vremenu kad ova misao tek sipljivo kaska za vodećim stavom odurnog pragmatizma.

2. Ajnštajn je bio svjestan ozbiljnih kontradiktornosti koje su direktna posljedica tehničkog napretka čovječanstva i tragične neusaglašenosti atomske ere sa uhranjenom mazgom provincijalizma koju mamuzamo pošto smo joj natukli kalpake na oba oka (This basic force of the universe cannot be fitted into the outmoded concept of narrow nationalisms,¹⁶ piše Ajnštajn). Odmah potom kaže nešto što nas ostavlja bez brzog komentara i ispunjava zebnjom: In this lies our only security and our only hope - we believe that an informed citizenry will act for life and not for death.”¹⁷ Kraj vijeka koji je bio vijek teorije relativiteta, relatizovao je i ovu sjajnu nadu; mi nijesmo ubijeđeni da su ljudi ovog podneblja djelovali bez ostatka za život, a ne za smrt, i da se do te inverzije nije došlo isključivo zato što građanstvo nije bilo obaviješteno.

3. “Heroism on command, senseless violence, and all the loathsome nonsense that goes by the name of patriotism -how passionately I hate them!” Da, ovo nam treba: Heroizam na komandu, bezosjećajna sila, i sva ona silesija gnusnih gluposti koja ide uz patriotizam – kako strasno sve to mrzim!

Zbilja, zar se ne može naći jedan bilbord koji bi nas na glavnom gradskom trgu upozoravao ovim tekstom, bar dok traje Annus Mirabilis?

4. Nikakve dileme nije imao otac relativizma u pogledu pogane suštine svakog militarizma. Gnušao se bez izuzetka marševskog koraka u ritmu prijeteće muzike. Pritom, baš kao i njegov veliki savremenik Tomas Man, nije birao riječi da ocrni idiotluk; obojica su bili neprevaziđeni stilisti njemačkog jezika – ali samo kad pišu o uzvišenim temama. U obraćanju barabama, nalazili su lako riječi ulice i nijesu su se libili da ih direktno upotrijebe. Ajnštajn se pita šta će uopšte vojnim personama mozak, kad im je i kičmena moždina sasvim dovoljna. Ima kod njega jedna rečenica koju bi morali studirati

učesnici kružoka antihaških lobija širom Balkana. Ona doslovno glasi: “It is my conviction that killing under the cloak of war is nothing but an act of murder.” (Ubijeđen sam da je likvidacija pod maskom rata ništa drugo do golo ubistvo.). Dodavao je i riječi koje su političari za proteklih pedeset godina uspjeli da obezvrijede i cinički relativizuju: “Peace cannot be achieved through violence, it can only be attained through understanding” (Mir se ne postiže silom, no razumijevanjem).

5. Ajnštajn je aktivno promišljao novi karakter svijeta poslije otkrića lančane nuklearne reakcije i realizacije atomskog oružja za masovna uništenja. Globalizacija svjetske scene je time u dobroj mjeri postala ireverzibilan proces. Trudio se da

oponira retrogradnom pesimizmu koji se jadao da nauci i nije trebalo davati zamaha. Upozoravao je da i pronalazak trivijalne šibice može biti poguban, ako reknemo laku noć mozgu kao velelepnom proizvodu biološke evolucije. Tu je predlagao i radikalne ideje, kao što je ona da treba stremiti svjetskoj nekoj supranacionalnoj organizaciji koja bi imala i jaku izvršnu snagu za dovoljno ubjedljiv angažman, uvijek na strani dobra. Danas nema države, i nema intelektualaca od formata, koji bi zalegli za ovakve vizije, ali hod naše civilizacije nije iscrpio svu aktuelnost Ajnštajnove smjele, iskreno zabrinute, misli.

6. Govoreći o ljudima natprosječnog duha, koji mogu pomoći narodu i državi sposobnošću predviđanja, upozoravao je da su takve ličnosti najčešće u manjini, ali da, svjesni toga, moraju nastojati da upozoravaju većinu na pogubnost besmislenog poštovanja naslijeđenih predrasuda (sic!), i da inspirišu građanina da “pošteno i hrabro koristi svoju inteligenciju” (honestly and courageously uses his intelligence).

***

Tako, fizička nauka je inicirala modernost u okviru svoga polja istraživanja, ali nije slučajno da se i pokret ubrzavanja sveopšte modernizacije u svijetu, koja je permanenta komponenta civilizacijskog toka, poklopio sa erom ajnštajnovskog prevratništva. Takvi slapovi napretka ne idu bez potresa, bez gubitničkih vapaja, bez panike stacionarnih sporopalanačkih duhova.

Jer, zaista, neke folklorne i etnološke raznovrsnosti nestaju sa hodom vremena. To je zbog toga što narodi prihvataju novi duh i svježinu promjena. Taj proces može samo da ponese ime modernizacije, a ne globalizma (u pojam globalizma utkano je zadnjih godina, što svjesno što nesvjesno, mnogo ominoznog). No, već je lucidno primijećeno¹⁸ da se mnjenje strunjuje manipulativnom igrom pojmova, jer globalizacija nije uzrok modernizma, već posljedica njegova. A “infiltracija” modernosti može se spriječiti samo po cijenu totalne izolovanosti, što je ravno sporijem ili bržem odumiranju; uprkos takvoj perspektivi, još su vitalne snage (i u Crnoj Gori) koje, manje inventivno a više panično, sikću na ukrupnjavanje pozitivne energije u modernizacijskim tokovima na širem planu.

Optužbe protiv globalizacije, a u korist takozvanog kulturnog identiteta, opšte su mjesto današnjih anahronih političkih programa. Takva galamizacija na javnoj sceni otkriva besumnje žabokrečinastu koncepciju kulture, pod uslovom da u takvim vizijama ima išta od plemenitog pojma kulture. Nastojanja da se petrifikuju starinski modeli ponašanja, govora, rada, stvaralaštva, da se zamrzne kulturna pozornica jedne zajednice, samo je opasna promocija istorijske laži.

Prije ili kasnije mora se odustati od žalosnog stanja nemoćnog obožavanja groma, bogobojažljivog drhtanja pred biljkom ili nijemog transumnog kodifikovanja divlje zvijeri. Dublji uvid u tu problematiku nas opominje: Pojam kulturnog identiteta ne samo da je usporavajući i uspavljujući, nego je i direktno opasan društveni ingradijent! Valja poraditi na konstituisanju istinskog identiteta, a ovaj vazda proističe iz sposobnosti ljudskih bića da se odupru torturi beskonačnog umnožavanja istog i da im protivstave slobodne postupke koje sami izmisle. Jer:

Zastupnici domorodaca, a bolje bi bilo reći samoproklamovanih domorodaca (ekstraordinarni nazadogledci), danas u Crnoj Gori ograđuju se od modernizacije na direktan način, to će reći djelom: Na simbolu Haga vide prototip odurne globalizacije koju na planu plemenske frustriranosti poistovjećuju sa modernizacijom; nadziđuju starine te ih mrzilački zatiru a pod vidom kontinuiteta i prožimanja kultura, dogovaraju se na plemenskim skupštinama da je izvorno samo indigeno na fonu guslarskog.

Napokon, pojam kolektivnog identiteta je ideološka fikcija, kao takav i temelj zlog nacionalizma. Modernizacija kao svjetski proces u kojem smo, forsira uslove da svako izgradi svoj lični kulturni identitet. Crna Gora kao zajednica građana u kojoj je visok procenat onih koji se mogu podičiti upravo ličnim kulturnim identitetom – stoji kao ideal pred nama. Moderan čovjek ima izraženu težnju ka multilingvalizmu i uživa u prožimanju sa drugim kulturama.

(Štampano u časopisu MATICA, broj 21, godina VI, proljeće 2005, s. 381-398)

Footnotes

1. Evropsko društvo fizičara. ↩

2. Internacionalna godina fizike u 2005. ↩

3. Trendovi u fizici. ↩

4. O jednom heurističkom pogledu na nastajanje i pretvaranje svetlosti. ↩

5. Ka elektrodinamici pokretnih tela. ↩

6. O kretanju sitnih čestica suspendovanih u nepokretnim tečnostima po molekularno kinetičkoj teoriji toplote. ↩

7. Zavisi li masa tela od njegove energije? ↩

8. Svijet fizike. ↩

9. R. W. Pohl, Elektrizitätslehre, Einführung in the physik, Zweiter Band, 6. und 7. Auflage, Springer-Verlag, 1941, s. 262. ↩

10. Arhim. Dr. Justin Popović, prof. Univerziteta: Svetosavlje kao filosofija života, manastir Ćelije, Valjevo 1993; strana 62. ↩

11. Kao gore, strana 63. ↩

12. Svetlost, br. 316, 13. – 20. okt. 2001, Kragujevac; članak: Eppur si mouve – ipak nas vrte. ↩

13. “It was, of course, a lie what you read about my religious convictions, a lie which is being systematically repeated. I do not believe in a personal God and I have never denied this but have expressed it clearly. If something is in me which can be called religious then it is the unbounded admiration for the structure of the world so far as our science can reveal it.” [Albert Einstein, 1954, from “Albert Einstein: The Human Side”, edited by Helen Dukas and Banesh Hoffman, Princeton University Press] ↩

14. The further the spiritual evolution of mankind advances, the more certain it seems to me that the path to genuine religiosity does not lie through the fear of life, and the fear of death, and blind faith, but through striving after rational knowledge. ↩

15. Man would indeed be in a poor way if he had to be restrained by fear of punishment and hope of reward after death. ↩

16. Ova osnovna sila univerzuma ne može koegzistirati sa zastarjelim konceptom uskogrudog nacionalizma. ↩

17. U ovom leži naša jedina sigurnost i naša jedina nada – vjerujemo da informisan građanin hoće da djeluje za život, a ne za smrt. ↩

18. Vargas Ljosa, videti Internet adresu www.alexandria.com; još se jednom u našem tekstu, u neočekivanoj interakciji sa eratostenovskim duhom, a okrepljujuće poželjno, javlja Aleksandrija. ↩