Puhovski poducava

Rem acu tetigisti (taknuti stvar iglom), izrijek je Plautov koji se uglavnom rabi kao opis pogotka («u crno»), no, uzet doslovce, izraz označuje ciljano doticanje nečega velikoga nečime sitnim, možda čak u slučajnome segmentu (pogodak je nedvojben, no nejasno je što se zapravo pogađa). Takav se osjećaj nadaje nedvojbeno svakome tko kritički čita tako zamašni opus kakav je, primjerice, enciklopedija, čak iako je u našemu je vremenu – kako zbog pop-postmodernističkih pripovijesti o tomu da se znanje više ne može objektivno, tj. jednoznačno ni ustanoviti, tako i zbog neprispodobive brzine kojom se informacije gomilaju i, konsekventno, poništavaju – u pitanju i sam enciklopedistički koncept. A opet, neki je oslonac sazdan od (provjerenih) činjenica i (argumentiranih) interpretacija i dalje nužan za svakidašnji, čak i pred-intelektualni život (od mudrovanja u kafićima, preko oklada, do uvodnih citata u raznovrsnim raspravama).

Hrvatska je enciklopedija ovih dana u takvu ozračju obnarodovana u svojemu novom, desetome korpusu koji obuhvaća natuknice od Sl do To. Niz ozbiljno obrađenih natuknica u ovome tomu relativiran je, na žalost, podjednako ozbiljnim greškama, propustima, ponajprije uredničkom inkonsistentnošću. Doista je nevjerojatno da enciklopedijsko izdanje objavljuje, recimo, «podatak» da najveći australijski velegrad Sydney ima 148367 stanovnika. Za «šire gradsko područje» navodi se, doduše, da ima 4119190 stanovnika, no bilo bi to doista demografijsko (ali i socijalno, pa i političko) čudo da grad veličine Osijeka vezuje uz sebe područje koje pučanstvom odgovara Hrvatskoj. Nevjerojatno je da ovaj svezak, redakcijski dovršen, kako se navodi, 15. svibnja 2008. i dalje tvrdi kako je svjetski šahovski prvak Vladimir Kramnik, iako je to – od 30. rujna prošle godine – Viswanathan Anand (možda radi rodne ravnopravnosti, pogrešan je i navod o svjetskoj prvakinji).

Ovakve greške nastaju, dakako, nedovoljno pažljivom, dakle neprofesionalnom redakcijom, ali i nejasnom koncepcijom cjelokupna posla. Jer, kako inače objasniti raznoliko označavanje toponima, posebice kada je riječ o mjestima rođenja osoba koje se prikazuje. Činilo se da urednici smatraju kako mjesta u Hrvatskoj, te glavne gradove u inozemstvu, ne treba dodatno određivati.

No, kod Borisa Tadića piše da je rođen u «Sarajevu, BiH»; Ivo i Zdenko Škrabalo su rođeni u Somboru, Petar Šimunić u Zemunu (bez dodatne političko-geografijske oznake), a Rikard Štajner rođen je (kao i oba Šarčevića) u «Subotici, Vojvodina». Moguće je da netko u Leksikografskome zavodu mni kako su Sombor i Zemun zapravo u Hrvatskoj, no vjerojatnije je da nepažljivo redigiraju odrednice.

Vilko Šeferov i Feđa Šehović rođeni su, navodi se, u «BiH» u vrijeme kada ona nije ni postojala. Možda je nemar još očitiji kada se usporedi navođenje osoba istoga imena i prezimena – dva su Petra Šarčevića navedena, logično, tako da je prvo prikazan onaj koji je prije rođen; u slučaju dva Marijana Šunjića prvo je naveden suvremenik, a potom latinist iz devetnaestoga stoljeća.

Objavljena je i odrednica o Svetozarevu, premda se grad od 1992. (ponovno) zove Jagodina – sve to zato što je u V. tomu Enciklopedije, objavljenome 2003., jedanaest godina nakon referendumske odluke o promjeni imena rečenoga grada, ispuštena odrednica Jagodina. I opet, vjerojatnije zbog uredničkoga javašluka no zbog odaziva na svojevremene apele drugarice Mire Marković da se «promenom imena ne falsifikuje naša revolucionarna historija». U odrednici posvećenoj Slavoniji tvrdi se, primjerice, da je ona «nakon završetka rata kao dio SR Hrvatske ušla u sastav jugoslavenske zajednice», no SR Hrvatska je ustrojena tek 1974.; kako je znano, Slavonija je i prije toga bila u Jugoslaviji - riječ je, opet jednom, o redakcijskoj omašci.

Kombinacija je uredničke neprofesionalnosti i pokušaja da se «ne politizira» (dijelom naslijeđena iz vremena Krležine i Ujevićeve enciklopedije) dovela do niza indikativnih «nepreciznosti»:

- za Vanju Sutlića se, s pravom dakako, navodi da je bio «prognan u Novu Gradišku», ali se za Radu Šerbedžiju i Dubravka Škiljana ne spominje da su zbog domaćih pritisaka jedno vrijeme djelovali u inozemstvu;

- za Kerubina Šegvića se, korektno, navodi daje «nakon rata osuđen kao kolaboracionist i strijeljan», no nema nije riječi o okolnostima smrti Save Šumanovića (kojega je ustaški režim – u skupini od oko 150 ljudi – strijeljao, bez suđenja, zbog etničke pripadnosti; vjerojatnije 28., no 30 kolovoza 1942., kako se navodi);

- u mnogome nejasne odrednice o teroru i terorizmu (ponajprije stoga što termini uopće nisu razlučeni) navode niz primjera terorskih i terorističkih djelovanja, no – za razliku od uobičajena postupka u kojemu se opći pojmovi oprimjeruju i hrvatskim posebnostima - ni riječi o ustaškome terorizmu, posebice nakon II svjetskog rata (tek se, usputno, ustaše spominju kod atentata na kralja Aleksandra), niti o jugoslavenskome teroru - «Bleiburg», Goli otok (čak se u odrednici Sveti Grgur ne spominje uloga toga otočića u funkcioniranju golootočkoga logora);

- s pravom se govori o političkim pritiscima na Ivana Supeka, no ne i o tomu da je njegov brat Rudi prošao slična iskustva;

- govori se o zločinima npr. Staljinova ili Tisova režima, dok se za generala Stroessnera kaže da je «političar» (a ne diktator), te da je «optuživan za mučenja, otmice, ubojstva i zatvaranje protivnika, što je opravdavao potrebom obrane države od komunizma. Za predsjednika je bio biran u devet mandata». To što je svaka tri mjeseca produživao izvanredno stanje (prekidano samo neposredno uoči izbora), to što “arhivi o terorizmu”, otkriveni 1992. u Lambaréu, jasno potvrđuju zločine, kao da nije važno (pa, valjda, ni to da je taj radikalni antikomunist održavao diplomatske veze sa SFRJ).

Ostat će, pored ostaloga, nejasno zašto nema ni riječi o Vojislavu Šešelju – koji je, na žalost, ostavio bitan trag na sudbinama mnogih, ili, s druge strane, ni o jednome od najznačajnijih naših košarkaša, Damiru Šolmanu, zašto, nadalje, Slovacima, za razliku od drugih nacija, nije priznata filozofijska tradicija - a bilo je dostatno pogledati već dvadeset godina stari pregled u redakciji J. Bodnára, «Geschichte des philosophischen Denkens in der Slowakei» («Povijest filozofijskoga mišljenja u Slovačkoj») - zašto nema odrednice o strukturalnome nasilju, zašto se u odrednici o Zvonimiru B. Šagiju ne spominje njegova veoma značajna knjiga «Izazov otvorenih vrata», itd.

O stručno relevantnim nedostacima trebalo bi pak na odgovarajućem mjestu i raspravljati, ovdje, ilustracije radi, valja upozoriti tek na neke očite:

odrednica koja se bavi slobodom najvećim se dijelom bavi antičkom i kršćanskom filozofijom, novovjeka je posve okljaštrena (nema ni spomena o Lockeu npr.), Hobbes dolazi poslije Descartesa, iako je rođen prije, a Descartes ne utječe na njegovo poimanje slobode (veza s Galileom koja je pritom bitna uopće se ne spominje), tekst – u negdašnjoj maniri – završava s Marxom i «liberalističkim (?) konceptima», nema govora o političkome i pravnom značenju pojma, bitnu Berlinovu knjigu ne navode, itd.;

u odrednici posvećenoj socijalizmom i dalje se – kao u dobra stara vremena – nastavlja ideologijska interpretacija na crti Kautsky-Lenjin- Staljin- Kardelj pa se tvrdi da je shvaćanje «socijalizma kao prve ili prijelazne etape između kapitalizma i komunizma» stajalište «temeljeno na idejama K. Marxa» (dakako, sam Marx, socijalizam uopće ne smatra povijesnom etapom);

u odrednici o Sorelu riječ je o «marksističkim idejama postupne demokratske reforme»(?);

u odrednici o subjektu Marxa pak nema, dospijeva se do Wundta – čitava «postmoderna kritika subjekta» (Foucault, Derrida, Lacan, Deleuze) posve je izostavljena;

u odrednici o svećenstvu tvrdi se da žene obavljaju svećeničku službu u «politeističkim religijama s kultom plodnosti» (za čak i ne posve recentna kretanja u anglikanskoj crkvi izgleda nisu čuli);

odrednica svijet arbitrarno isključuje Hegela, ona o svjetonazoru pak Schleiermachera, itd.

Svi navedeni nedostaci (i mnogi drugi koji nadilaze opseg teksta) upućuju na potrebu da se ubuduće ozbiljnije radi na nacionalnoj enciklopediji. Jer, ne bude li tako, jedna od temeljnih pretpostavki nacionalne kulture pokazat će se «osnovom» koja je može izdržati koliko treba, a «nadgradnja» će se i nadalje urušavati.

Našao Miloš, 4. avgust 2008.