PROPLANAK POD SAZVEŽĐEM HERKULA

Opet je bio rat.

Po ko zna koji put, puca se i gine po kopilištima, uz pogane dolove, na crnim vrhovima, po crvenim prlima, uz groce. Ove naše jalove ornice i ne znaju za bolje. Bože, gdje je izvor tog zla – koga da pitam: đedove koji časno trunu u ovoj ilovači što je branimo ili nerođene unuke, buduće naslednike naše muke i svega bremena patnje? Jedino vidim da je u današnjem vremenu džabe tražiti odgovor.

Već dva mjeseca ne zna nam se konaka. Ne jednom pokisli, najčešće gladni, više smo u šumi nego u selu. I ako smo ikad čeznuli da umaknemo čamotinji mrtve zimske večeri i teškog zlog seoskog nedogađanja, toga smo se sada stiđeli, svako za sebe, ćutke, sjetno i razorno. Nije to kukavičluk – otišli smo da istrajemo. Ali, i duša hoće melema. Zaželjeli smo se kuće, one ljekovite tišine kad se smiruje stoka, a kačamak krčka na verigama.

Dvadeset drugog june obretosmo se, ne sjećam se više kako, na Zaruđu. Bio je to omanji livadak okružen mladim cerovima i zakržljalim klekama. Kasnije sam shvatio da je to onaj proplanak koji se u čistom sutonu, naročito sjeseni, u rijetkom i prozirnom vazduhu septembra, vidi od Jejevica kao stara, skoro zarasla krasta, na izubijanoj kičmi pobrđa u pravcu Graca.

Pred veče je došao K. To bi iznenada.

Stade među nas, kao i uvijek dotjeran, no prašnjav i zadihan. Onaj ko ga je znao, kao što smo ga mi znali svih ovih neveselih godina pred vojnu i pucnjavu, vidio je – traži nas dugo, važno je. Nijesmo ga pitali otkud zna za nas. Ja sam tek mnogo kasnije, kada bi mi se ta slika vraćala u sjećanje, pokušavao da odgonetnem kako nas je našao, konspirativce i odmetnike, pored svih jaruga i šipraga ove naše lude i drage čvornovate nahije; nekada mi se činilo da znam odgovor, da bi potom, kao u otrežnjenju, posumnjao u sop- stveno otkrovenje.

Prođe nas jeza, od one vatre koja mu je bila u očima.

Hitler je, veli, napao Rusiju.

Veselili smo se divlje. Pobacali smo kape (jedna je ostala na vrhu nekog graba, uznemiriše se ptičurine koje su užurbano tražile konak). Te bistre večeri, pune toplote i mutne misli da je sve malo i nedovoljno što nam se desi, oplemenjeni dugom mukom, os-jetismo šumski vjetar, večernje zvuke, svoja bila – nije premnogo tih trenutaka kad nam se čini da razumijemo naš hod po zemlji. Primijetismo vedro zvjezdano nebo: visoko na istoku, skoro zenitu, protezalo se sazvežđe Herkula, kao ogromno slovo X , napisano ne znam kada, nemarno i bez žurbe, nekim blijedim mastilom koje će, međutim, vječno trajati.

Ujutru se osmjelismo da uđemo u selo. U rasvit dana grabili smo jovakom pored Rjeke. Blizu Veljega Kolovrata K. se saplete o vlažne vrbove žile i pade. Okvasi desnu cipelu, rasiječe kažiprst. Niz kukuruzišta naiđosmo na mrtvu prepelicu, blizu pologa i svojih jaja.

Ovi događaji nas rasaniše; u drugim prilikama se na to ne bismo obazirali. Obuze nas neka slutnja i briga – a niko to nije smio da prizna. Ni danas ne mislim da je trebalo nešto reći. Prožimalo nas je nešto vrlo davašnje i otporno, što nije zvuk i riječ.

Majka bješe ustala, naložila vatru (ono što mi se činilo maglom kada sam kroz šljivik nazirao svijetlo iz Votnjika, bio je samo dim nad šindrom, no neki težak, neodlučan dim – punio je dvorište i izbu).

Ona se obradova, ali kratko i brižno. Kriomice je gledala kroz uski prozor sa otškrinutim kapakom. To meni nije promaklo. Ko je od nas zaboravio ona jutra što su nam dolazila kroz otškrinuti prozor i majčin pogled, kad se vraćamo?

Ispričala nam je san.

Zlovoljno, bez žara, reče da će rat trajati četiri godine.

Tada sam poludio. Vikao sam: to je propaganda! Eto, kakav je uticaj neprijateljskih elemenata! A ono što ne znaš: Švabo je zaratio sa Rusima – to znači, bićemo se još dva-tri mjeseca, i to je sve. Satrijećemo ga – do zime!

Jesi li upamet – četiri godine.

Čujem li samo još jednom što je različito od nas, od Partije! Pogledaj ti neprijateljske smutnje. Prije svega, otkud sad da nam pričaš snove? A onda još i ispade četiri godine rata.

Trajalo je dugo to bjesnilo. Jesam li tada udario majku? Je li to samo tako izgledalo, ili je moglo biti – nije važno. Smirili su me, zapjenušanog, zlovoljnog. Gledao sam zakrvavljenih očiju prema Tivranu. Nejasna, tvrda staza pela se uz Pogani Do, i zastala tamo gdje su čamili ugarci vatre koju smo zapalili prošlog Prvog maja. Nad brdom se pojavio oblak (zakleo bih se da je tu i ostao). Zurio sam u njegovu bjelinu još dugo; poče da mi se priviđa: jasno sam vidio zaboravljenu kapu na proplanku, spopade me avet preplašenih ptica. Javiše se neke svijetle vatre u dubini slepoočnica. Uzalud su me zvali da probam prve jutarnje priganice. Gdje sam okom pogledao, vidio sam na potki budimske uzmaglice veliko nespokojno X Herkulovih zvijezda – kao da ga je napisao na tabli beranske gimnazije nenaspavani i nesigurni đak.

***

Danas sahranjujemo K. Onaj rat jeste trajao četiri godine i već davno je minuo. Ni majka više nije među živima. Koja vrućina, koja praznina ovog septembra. Tiskam se u rulji i jedino što stvarno osjećam jeste ovo parče prošlosti, mokro, teško, beskorisno.

Nesavladivo.