Poporukoljub

Televizijske emisije iz suda u Hagu prikazuju ovih dana scene svjedočenja Sloboumnog svjedoka. Sudsko osoblje je u nelagodi - kao da je u sudnici neko aktivirao Paklenu Mješinu. Moje asocijacije su ovakve:

Godine 1991, u proleće, Sloboda sa N nas je popisivala. Popisivač, studentkinja iz studentske zadruge, ohrabruje me da se autentično izjasnim ko sam i otkuda. Apsolutno sve je to blagorodno stvorenje upisivalo u formular! Važi li da sam Jugosloven? Svakako. Prihvatili biste i da sam Crnogorac? Naravno. A ako sam neopredijeljen? Upravo takva je rubrika rezervisana. Onda mogu reći da sam Votnjičar? A što je to? Jedan zaselak u zavičaju; pa da pišemo da sam Votnjičar? Da pišemo! što bi bilo da sam se izjasnio kao Kinez? Zabilježila bih!

Tražio sam da se moji podaci unesu hemijskom olovkom. Gospodine, rekla je, vlast se služi isključivo grafitnom olovkom.

Neobrisivi podaci su proglašavani nevažećim i završavali u košu. Tako je formular, nastao u inače solidnoj demokratskoj proceduri, postajao formular-pur-lar.

Danas, popis je skup i rijedak događaj, pa mnoge socijalne dileme rješavaju agencije za ispitivanje javnog mnjenja. Ne molimo mi njih nizašta, već one nas love. Svakako vi znate: u pravilnim vremenskim razmacima izvještavaju nas ovlašćena lica, grafitnom slatkorječivočću, sa ekrana televizije (koja pretenduje da timari nacionalne interese) o tome da se u Crnoj Gori najviše vjeruje sloboumnima, u tom kontekstu a) radoviću i b) medojeviću. I u jedan i u drugi odiozni navod sumnjam.

Kad zimi zastudi, u mom su se selu igrale “koze”. Bijaše to jedna studiozna i psihološka igra: član protivničke ekipe sakriva prsten ispod deset čarapa, a mi pogađamo, ispod koje je. Često onaj koji je neku od čarapa prstenovao bježi u ćošak, da ga oči ne odaju! Danas se niodčega ne bježi u čošak: evo nas žežoče gleda sa ekrana, i laže ko lipijen (brine se o našem pravu da znamo sve).

O medojevićima u Crnoj Gori ja ovdje ne mogu. Ali, o pošasti radovića moram.

U Titovoj Jugoslaviji bio je u opticaju podatak da je (recimo) devedeset procenata odraslog stanovništva sklono principima ateizma. U džibri nacionalističkog vrenja poslije Maršalove smrti tekle su neke duh-hemijske reakcije koje su trenutno u fazi odurnog zadaha: izgleda da se već 90 procenata odraslog stanovništva udara u religiozne prsi. Prema popisu od prije dvije godini, u Crnoj Gori obitava 6170 ateista. Nekada su dakle bili ugledna i brojna vojska, sad ih nema ni koliko međeda (koje, s pravom, štiti zakon).

Jednom sam već pisao o kriterijumima autentične religioznosti. Da prepričam jedan dio:

Još prije Prvog svjetskog rata, danas nekim stručnim krugovima poznati psiholog James H. Leuba ustvrdio je da je Hrišćanstvo prohodalo na dvije dogmatske noge - a) dogma Boga na koga se može uticati obožavanjem i b) dogma vječnog života. Bez ovih ekstremiteta, ljupko novorođenče ne bi napravilo ni koračić, akamoli gigantski iskorak od dva milenijuma! Sad, u skladu sa Ljubinim metodom, ispitanike s vremena na vrijeme treba zamoliti da odgovore na dva krucijalna pitanja: 1) Da li vjerujete u Boga koji intelektualno i emotivno komunicira sa čovjekom; u Boga kome se pojedinac može moliti i očekivati pažnju, razumijevanje i odgovor? i 2) Da li vjerujete u zagrobni život, tj. da ste lično besmrtni? Moguće odgovore na ova dva nezaobilazna pitanja treba svrstati u tri kategorije. Potvrdno na oba pitanja odgovaraju ubijeđeni teisti. Imajući sve ovo u vidu, što bi moglo da se uradi protiv odurnih statističkih zafrkancija? Pomišljam na uvođenje poreza na iskrenu religioznost!

Vjernici bi trebalo da plaćaju dodatni porez. Oni, naravno, koji priznaju to svoje stanje, i žele da ga sačuvaju po svaku cijenu, pa i finansijsku. Taj novac bi punio fondove za život religiozne zajednice (podizanje hramova, vjeronauk u njima, plate popova…). Je li ovaj namet čudan? Ne. Takva privrženost neka košta, kao i mnoge druge. Vjernička odgovornost kazivala bi o iskrenosti koja je silno udaljena od “šarlatanstva 90%”. Tada bismo možda i doznali koliko ovdje egzistira bogougodnih duša. Ovakvom se raspletu pak ne nadamo, ne zato što su ljudi tvrdice na porez, već što je statistička istina opasna, i najdirektnije ugrožava odiozne manipulatore.

Dakle, postoji jedna institucija koja a) drži da Crnogorci ne postoje, b) drži ponekad da postoje (u ovom slučaju samo da ih proglasi kopiladima), c) drži da nema crnogorskog jezika, d) drži ponekad da ima crnogorskog jezika (u ovom slučaju samo da bi izvijestila da je to marveni jezik). Ta je institucija jedan crnomitraš.

Vi zbilja mislite da je crnomitraš najpopularnija institucija u Crnoj Gori? Ja ne. Ne poričem da organizovana religioznost ima podršku sa uticajnih kota, ali tog ideološkog surogata pobožnosti nema u suvišku. Svejedno, progovorimo koju o pogrešnoj moralnoj podršci koju ugledni pojedinci iskazuju štabu organizovane svetosavske religioznosti, pa i u Crnoj Gori, kroz praksu poporukoljuba.

Riječnici objašnjavaju da glagol zgroziti se znači užasnuti se, te daju lijep primjer: “Kad bi ko god Crnogorcima predložio da takvom smrću [na točku] Turčina umore, svi bi se zgrozili” (Lj. Nenadović).

Baš mi ova riječ treba! Zgrozimo se kad političari od formata rukoljubom daju rđav nauk narodu. Primijetimo kako se sa feudalnim rukoljubom obračunavaju suvereni i drugim državama. Nedavno je novi saudijski vladar preduzeo akt široke i javne edukacije: naredio podanicima da mu ne ljube ruke. U obrazloženju je istaknuto da je neprihvatljivo za slobodne i otmene duše (sic!) da ljube tuđe ruke. Kralj, naime, nije Bog, a nije ni roditelj.

Kod nas, nevolja je u čudnoj inverziji: narod dolje morao bi da edukuju rukovodioce gore. Zar ne postoji snimak koji pokazuje da predsjednik vlade jedne zemlje na Balkanu juri prvog popa kojega je ugledao, da mu poljubi ruku; ovaj nesrećni crkvenjak nije imao šansu da umakne, i da je htio. (Nije htio.) Morao je da mu iskaže Tribute of Admiration (znak divljenja), inače propade sekularno carstvo. Razmetanje pobožnošću (Ostentation of Piety) ne asocira na nas. Nadu temeljim maksimom koja odlučno niječe praksu neslobodarstva; ta rečeno je od prave ličnosti, i u prigodnoj prilici: Crnogorci ne ljube lance. Hoću reći, po prirodi stvari:

Pukovniku intruderu domet nije vrh liste popularnosti, već komora 777. bataljona.