Fokus 7: Samit na Volujici

Fokus 7

SAMIT NA VOLUJICI

Transparent s ovim natpisom nosi stražar s puškom. U cijev puške stavljena ruža. Slova na transparentu su masna, a ispisana na blijedoj fotokopiji rta Volujica

(Kralj na kauču prelistava novine „Večernje novosti“. Mrmlja, vidi se da otvara usta kao da govori, ali glasa ne pušta. Povremeno grana rukom. Pravi grimase čitajući naslove i kratke vijesti ispod njih.)

Nikola (Progovara najzad, vodi dijalog sa novinskim tekstom): Naravno da smo na strani Antante. Od prvog dana! Nije bilo premišljanja. Ni oklijevanja, ne samo kod ubijeđenih rojalista, mojih rojalista.

(Sekretar ulazi i diskretno na uvo najavljuje pośetu. Ulazi visoki gost.)

Nikola (Ustaje, završava prijašnji monolog i ne gledajući pridošlicu): Potplaćeni panduri i crnogorski potuđenici glave će mi doj. (Smije se) Ne odnosi se na tebe, daleko bilo. Đukanović si? Nikako da se snađem, toliko vas ima viđenih s tim prezimenom.

Milo (Pošto su śeli): Ja sam Milo, ali to, Visočanstvo, opet neće mnogo pomoći u snalaženju…

Nikola: Onda mi reci ime roditelja? Meni ne treba knjiga jedinstvenih matičnih brojeva građana; svakome znam ako ne oca a ono đeda.

Milo: Radovan Blažov. Pitanje je hoće li taj podatak biti dovoljan, Veličanstvo. Mi često u Crnoj Gori nosimo imena đedova. Komplikuju se porodična stabla, pa ne znamo u prvi mah da nijesu izrasle iste grane. (Smješka se) Da smo bar prihvatili evropsku tradiciju pa pisali Blažo Prvi, Milo Drugi… Čuh ovo Vaše gorko vajkanje na potuđenike. I ja ih imam. Vješti su kad krivotvore porodična stabla.

Nikola: Sad se śećam nečega. Milo, moj stipendista, slao sam ga u Torino. Vidio sam ga kao sposobnog divizijara, koji će služiti Crnoj Gori da što bolje uđe u dvadeseti vijek. Ja sam mu rod po majčinoj liniji. Bio je junačan u balkanskim bojevima 1912, odlikovao sam ga.

Milo (Ponosno podignute brade): Po njemu sam i ja Milo. Tukao se i on na Mojkovcu. Imam prijatnu vijest za Vas: moj đed Milo će vas kao odan oficir pośetiti u Parizu 11. avgusta ove godine.

Nikola: Medojeviću, u ovoj se kući ništa ne pije, a dolaze ne bilo koji gosti; dvije ljute. (Milu) Njegov brat je bio ministar kod mene, Marko. Radujem se budućem susretu, jadan. (Priśeća se) A koškali smo se oko Nikca od Rovina. Vidio ga je kao uzoritog Crnogorca. Bio mu je namijenio spomenik u Nikšiću…Biće jednom… Bio je Milo oštar na jeziku, nebojša u svemu, odan garantovano. To su geni tvrdi ka most na Višegrad, obavezno se nasljeđuju…

Milo: Bukvalno nebojša do poslednjeg trena. Vraćao se iz Amerike, đe je mobilisao dobrovoljce za borbu protiv fašizma, podmornicom „Nebojša“. Plovilo je bilo torpedovano, Veličanstvo. Njegove su kosti na dnu Atlantika.

Nikola: Nama starijima valjaju vijesti iz budućnosti. Nebojša u „Nebojši“… Inspiracija je to za jednu moju junačku dramu… Nemam vremena. Vita brevis, đetiću.

Milo: Veličanstvo, da sad kukamo – džabe je. Da pređem na predmet razgovora, preša nam je obojici… Jesmo li Crnogorci bez kalkulisanja odmah ušli na stranu progresivnog dijela čovječanstva – jesmo. Crna Gora je ušla u Prvi svetski rat…

Nikola: Jesmo, jadan, kako nijesmo…

Milo: …kao već postradala i osiromašena zemlja, nakon Balkanskih ratova, ne trgujući vrijednostima u koje je vjerovala, dosljedna prema svojim saveznicima, vođena principima slobode i nezavisnosti.

(Stiže lozovača.)

Nikola: Principijelno, Milo. (Kucaju se i nazdravljaju.) Nuđene su mi razne povoljnosti ako ne bih stao na bratsku stranu. Jesmo li se u konfliktima šteđeli?

Milo: Ne, nego prećerano stradali. Ipak, Veličanstvo, Vi ste tragična figura. Poveli Ste nas da krvarimo za svetu ideju Slobode. Dobro. Načelno, ovaj će se rat završiti pobjedom saveznika. Ipak, ostajemo bez Države. To je tragika našeg položaja. Vaš lični položaj, Veličanstvo, neodrživ je. Prodaćete se za svoj vijenac.

Nikola: Brižan i očajan za Čast, Pravo i Slobodu crnogorskog naroda.

Milo (Ustaje i proročanski veli): Posle mnogo tegobnih godina ja ću iz pepela vratiti Crnoj Gori nezavisnost.

Nikola: Hrabri i stari narod. A vele u novinama terra incognita.

Milo (Posle kraće stanke): Nije prošla trajna anihilacija jedne nacije! (Mijenja temu) Veličanstvo, uzdržaću se od pridika, naslušali Ste se toga. U tuđinu, ili ne – odluka je Vaša. Što god uradili, budite uvjereni: kako smo vratili samostalnost domovini, vratićemo i Vas u ove krše i u istoriju Crne Gore. Svijest o ovome olakšaće Vam pravilan izbor odluke ovih dana. U tome je dijelom smisao moje pośete.

(Bljesak u kraljevim očima. Ustaje osmijehnut i zadovoljan, polako se kreće. Sijeda na stolicu kraj zida đe je krupna slika orla koji podśeća na Meštrovićevog orla u današnjem mauzoleju. Sad kralj, gledan iz sale zauzima Njegoševo mjesto.)

Milo (Kritičkim, a učtivim tonom): Valjala je u pravo vrijeme svijest da u istorijskim kovitlacima najveću cijenu plaćaju male zemlje i narodi. (Gleda kralja u oči) Veličanstvo, nedovoljno je bilo takvog opreza.

Nikola: Aj sad. Da je takva bila narav Crnogoraca, profitirali bi matrak u istoriji, Milo. Tenison ne bi napisao onu pjesmu o crnogorskom plemenu, jadan. Ne šta drugo!

Milo (Pomirljivo): Dobro je da nijesmo u argumentaciji za ulazak u Velji rat bili površni.

Nikola: Istorijska je činjenica da Crna Gora nije podržala teroristički akt u Sarajevu koji je bio povod za Rat, niti je smatrala da se političkim ubistvima rešavaju problemi bilo kog naroda. Da te čujem?

Milo (Diplomatski): Prvi svetski rat, kao i svi dotadašnji, pokazao je tradicionalnu postojanost, hrabrost i moral crnogorskog vojnika. Dolazio je u ovaj Dvor i Đido, pa samo da se složim s njim da je kod Mojkovca vođena najetičnija bitka u istoriji naše male zemlje.

Nikola: „Bljesak junaštva“, rekao je ka da je mene citirao. Možda i jeste koristio moje riječi, kazao sam mnogo toga za duge vladavine…

Milo: Ali toliko poklanje! Napravljen je materijal za legendu, a baš skup materijal. Legenda može da se krivotvo…

Nikola: Yanis iz Grčke veli da legenda ne može biti skupa. Preskupo je kad narod ne pravi legende. Tako je kod Grka.

Milo: Čuo sam za istaknutog intelektualca i političara. No postoji i kvazi legenda. Ona se vazda osmišljava tako da oprlja moguću istinsku legendu.

Nikola: Pisaćemo, pričaćemo. Dok budući Crnogorci ne budu sasvim načisto da su gudure kod Mojkovca naš Termopilski klanac. Računam na komitski pokret u ulozi kunktatora.

Milo: Častan je taj naum. Ali se kunktatorina ne rukovodi daljinskim upravljačem. Pokušajte da se oslobodite isključivosti. Veličanstvo, nećete vjerovati, ali će obnovu države bitno pripomoći naši đaci koji se školuju u Beogradu. Biće njih u komunističkoj partiji. Imaće korektnu nacionalnu orijentaciju tokom još jednog svjetskog rata.

Nikola (Mršti se na samo pomen studenata u Beogradu): Nije problem da se utopimo u Jugoslaviju, naše težnje ka slovenskim integracijama su svijetle i dugog trajanja. Muka je ulazak na sraman način… ako se to desi…

Milo: Tako je. Bez uvažavanja njenog nacionalnog i državnog imena, bez njenog velikog istorijskog djela i nasleđa. Nelegalnim odlukama planirane nelegitimne Podgoričke skupštine, koja je suštinski instrument državnog prevrata u službi tuđih interesa, ugasila bi se crnogorska nezavisnost i dinastija.

Nikola: Pomoći će velike sile. Predsednik SAD Vudro Vilson. Moram ostati u igri, da ga ne iznevjerim tokom njegovih napora.

Milo: Mirovne konferencije donose mir. Usput naprave i poneki zločin. To pravilo potvrdiće i Mirovna konferencija poslije Velikog rata. Crna Gora će ostati upamćena u evropskoj i svjetskoj istoriji…

Nikola (Nestrpljivo se slaže, kumi boga da govornik ođe stane): No štaće, ostaće jadan…

Milo (Nastavlja istim tonom): …upamćena po paradoksu da je u svojstvu države pobjednice nestala sa geografske karte. Neki su to nazvali zločinom Mirovne konferencije, kao Amerikanac Vitni Voren. U ovoj fazi, sve je uzalud. U budućnosti, pomoći ce našem narodu ne Vitni Voren, koliko god bio častan i dobronamjeran, već naše opredjeljenje da gradimo državu multietničnosti i multikulturalnosti. Sa što manje mrtvih glava… (Zamišljeno, po malo śetno) Dopuštate li, Veličanstvo, jedno lično pitanje, na kraju?

Nikola: Reci Đukanoviću. Mada gornja pitanja i nijesu drugačija, no lična.

Milo: Jeste li zapamtili velikog Rada? Imate li ikakvu uspomenu na njegov lik? Dobro bi bilo da datum njegovog rođenja postane praznik u državi, gledajući integralno na njegove zasluge, državničke i književne.

Milena (Viče iza kulisa): Nikola, dobio si poklone.

Nikola (Tonom osobe kome su takve vijesti dojadile): Šta i od koga?

Milena: Uči ne uči. Ne veli se šta i od koga, no od koga i šta. Pršuta iz zavičaja. Evo spremam da malo prezalogajite.

(Sekretar unosi oval pršute. Stavlja pored kablić (od čiste, bijelo-žute tanke crnogorične daske) i korpicu jaja (od oljuštenog vitkog pruća crne vrbe). Tu je i bokal sa kompotom od suvih šljiva. Kralj i Milo probaju njeguški pršut. Kusaju i skorup sa ovala.)

Nikola: Sad izbi i skorup? Meleman kompot, odakle šljive?

Milena: Šljive iz Budimlje – sušene u pušnici Milanovića u Šeru. Kajmak iz Kralja pored Andrijevice. Dobar, stari skorup. Ti i ne znaš đe su Kralja, a po tebi su prozvana.

Nikola: Jesu, matrak. A da se nijesam peo na Oblo brdo – nijesam.

Milena: Sanjala sam da je moj unuk prolazio preko Kralja. I da se nije dobro završilo. San je laža.

Nikola (Priseća se šta je Milo maločas pitao): Jesam zapamtio našeg Rada. Taj dan savršeno pamtim. Bio je dobro bon. Na samrti javila mu se duboka,vertikalna bora uz čelo. Ali je onaj ožiljak iznad lijevog oka skoro sasvim ublijedio i ugasnuo. Imao sam deset godina. To pamtim ka da je juče bilo. Ne varam se u jednom: iskosa me je dugo i ispitivački gledao. Pravio sam se da ne vidim; stiđeo sam se. Čini mi se, nečemu se nadao. Šetio sam se toga kad su me krunisali prije neku godinu. Za minut-dva sam odlutao mislima iz svečanosti; neko iz pratnje me diskretno pitao, Kralju moj, jesi li dobro? Može li biti da sam boniku bio utjeha u smrtnoj uri? To je moja vizija, bez taštine. Ako je tako, a svakim danom sve više vjerujem da je tako bilo, olakšao sam mu odlazak. U toku krunidbene svečanosti, sa moje krune odbila se sunčeva zraka i zatitrala po zidu. Vidio sam sjen Vladike u igri svjetlosti; drugima se u sobi izgleda nije ukazao. Čovjek je u radosti avetinja.

Milo: Mudre riječi za rastanak. Moramo smanjivati, koliko se može, pogibije mladića zarad dalekog nekog pokoljenja. Znam za jednu mučnu izreku Iraca, koji su nam po nečemu da rečemo bliski. Ona glasi: „Ireland is the old sow / that eats her farrow.“ Sad, kod nas bi se ovi stihovi mogli ovako prevesti: „Crna Gora krmača bez mjere / koja svoju mladunčad ždere“.

Nikola (Brzo da promijeni oporu temu): A kablić mlijeka, Milena?

Milena: Iz Kolašina. Ostavio Medenica kad je svraćao.

Nikola: Koji Medenica?

Milena: Miloš, Nikola, bog s tobom. Bio je sa Đidom kod tebe, u lijepoj i čistoj nošnji sa zlatnim prelivima.

Nikola: A kotarica s jajima?

Milena: Kotarica s jajima je iz Berana. Jaja lijepa, ne prevelika, ka od pilice.

Milo (Uzima jedno jaje, zagleduje ga. Onda vrhom jajeta udara o sto, polako pa sve jače, naposlije kao čekićem!): Dobro bi bilo za Uskrs. Osvojilo bi prvijenstvo u tucanju. Ali ima još dosta do Uskrsa i takmičenja u Mokrinu.

Nikola (I ljut, i iznenađen): Jesu li ovo neka mađija? Ka da je gvozdeno?

Milo: Nije no drveno. Još kad se ofarba i ošareni, ne razlikuje se od pravog jajeta. I pobjeđuje svako kokošinje jaje.

Nikola (Vrti glavom sa gađenjem): I to se zove jaje? Augur bi znao više o tome…

Milo: Ne baš. Uz izvinjenje, obrazovanje dvorskog Augura je odveć klasično. Novi egleski rečnici nazivaju takve pojave post-truth činjenice. Post-istinita fakta. Rekao bih da se ovđe suočavamo sasvim legitimno sa istinoidnim jajima. Bar jedno od njih je takvo.

Augur (Izvadio je trinaest jaja i poređao ih na sto; četrnaesto je falš, stoji sad u sredini, diskretni opet nagovještaj kukavičjeg postupka): Samo je jedno vještačko. Mislim da je drveno, najprije lipovo. Liči na jaje…

Nikola: I veli se „liči ka jaje jajetu“.

Milo (sa finom ironijom): Da pitamo Hajdukovića, a provjerimo kod Babovića. Čini mi se da su naši fizičari neđe već pričali kako je identičnost dva jajeta, kokošinja ili bilo čija, nemoguća misija. Jedino u kvantnoj fizici zamišljamo da su dvije sfere, ili dva mikro-sveroida posve identična u svojstvima.

Nikola (Posle poduže stanke, sa trpeljivim izrazom lica starog čovjeka koji je već mnogo muke pregurao): Srušiše mi Volujicu… Simbol crnogorske privrženosti fizici i naučnom napretku. Kad je napravljena bila je prvorazredna tehnološko-naučna senzacija. Pa, otkriće elektromagnetskih talasa koji se prostiru po površini Zemlje prenoseći informacije skoro brzinom svijetlosti bilo je u osvit dvadesetog vijeka na frontu fizike i nauke… Volujica… Ka da sam ostao bez desne ruke…

Pisac (Pisac se umiješao, istrčao još jednom na binu ispred mikrofona. Govori publici.): Ometam predstavu! Nešto da vam ispričam što nije u vezi sa radnjom koja teče. Akteri na sceni neka pričekaju. Bio sam đak trećeg razreda gimnazije u Ivangradu. Dobio sam poziv od državnog organa iz Titograda. Pripremaju svečanu akademiju povodom proslave šezdeset godina od početka rada radiostanice na Volujici. Bila bi im čast da prisustvujem proslavi istorijskog događaja. Čime sam zaslužio takvo priznanje? Generalno, zbog dobrog uspjeha u školi. Bijaše to vrijeme kad je na cijeni bila krilatica učiti, učiti i samo učiti. I posebno zbog isticanja iz predmeta fizika. Moga uzbuđenja! Te večeri nijesam trepnuo ni mrčio. Putovao sam sa radošću u Podgoricu, i učestvovao u događaju. Ali da ne ometamo radnju. Još samo ovo: U Crnoj Gori je tih godina vedrio i oblačio… pogodite ko… ovaj naš Blažo iz predstave.

Milo (Konačno je „uljez u predstavu“ sišao s bine. Sa indignacijom odmahuje rukom, nezadovoljan što je prekinut razgovor sa kraljem.): Volujica? Mislite na radio-stanicu.

Nikola (Isto malo nervozan, vraća se na temu dijaloga): Na nju, na nju. Prije tuce godina mi je valjala, ne pitaj. Da se čujem sa uticajnim državnicima bežičnim putem, oničas. Kad je Markoni postavio antenu, bio sam tada samo knez, poslao sam telegrame ruskom caru Nikoli Drugom, kralju Srbije Petru Prvom, italijanskom kralju mome zetu Viktoru Emanuelu. I pogodite kome još?

Milo: Rekao bih – engleskom suverenu.

Nikola: Pogrešno Milo, života mi! Ne čudim se što si promašio, kad ni meni sad nije jasno kako sam mogao da jedan telegram adresiram i na austrijskog cara Franja Josifa. Živa istina i moja sramota. Nasilnicima ne treba radio. (Śetno) Eno ga nasilnik glavom i bradom sa svitom… a ne sa radio talasima… pred Cetinje.

Milo: Rekoste, Veličanstvo, da je projekat realizovao Markoni?

Nikola: Markovi. Giljermo, jadan, Italijan i kućni prijatelj moga zeta kralja Italije.

Milo: Mene su učili od obdaništa do fakulteta da je radio pronašao Tesla, naše gore list. Zato pritvrđujem gradivo.

Nikola: Ne bih da nešto ružno rečem o imenjaku. Guzica nije bio, ali prznica jeste. Optužio je italijanskog pronalazača da mu je ukrao patent radija. Sudili su se i sudili. Nazvao je Markonija magarac! A magarcu su dodijelili Nobelovu nagradu za fiziku – baš kad je meni narod dodijelio kraljevsku krunu.

Milo: Doboga. Načuo sam da Nikola nije pričao sa Pupinom do zadnje svoje ure.

Nikola: Tako je. Pupin je svjedočio u korist Markonija, a ne u korist svoga zemljaka. Opet, uzdam se u Pupina Idvorskog. Može nam pomoći sa svojim vezama širom svijeta, naročito u Americi. Kućni je prijatelj Vilsonov. Ovog časa bi ja radijom pozvao da urgiram kod Pupina…

Milo: Rekoste, kod Putina?

Nikola: Ne, nego Pupina iz Idvora. Ali rekoh, ruka mi je odśečena na Volujici. Stanica je imala domet 200 kilometara, dobacivala je do Barija. I dvije antene visoke 47 metara. Vidio sam, bio sam na svečanom puštanju u rad 3. avgusta 1904; pravi evropski samit u Crnoj Gori, na Volujici. I Markoni mi je bio gost, naučnik, rasni inžinjer a pravi gospodin.

Milo: Prva radio-stanica na Bakanu. Radila je sve do početka ovog rata, Vi ga zovete Velji.

Nikola: Austrijske torpiljerke ušle su 2. marta prošle godine u barsku luku i potopile moju jahtu „Rumija”. Porušili su zlotvori zgradu lučke kapetanije na lukobranu.

Milo: Tada smo u vatri izgubili staru crnogorsku pomorsku arhivu?

Nikola: Jeste, đetiću. Za arhivu je šteta, ali napisaćemo mi novu. Za rušenje medijskih kuća i objekata, kao i za uništavanje bibliotečkih dobara – slijedi Haški sud. Bar se uzdam u međunarodno pravo. Ova zlodjela ne zastarijevaju. Pravda dođe, iako često ne zatekne zločinca. Zbogom. Nemoj misliti da si govorio gluvome, kako Milena usvakičas spočitava. Sviđa mi se napošljetku i ova riječ, koliko goj bila grka: Svaka tragedija se završava propašću glavnog junaka i, docnije, pobjedom njegove misli. Nije rđava ni za epitaf.

Milo: (Baš tog momenta Milu zvoni mobilni telefon. Uznemireni utrčavaju Stražar s puškom, Sekretar i Augur.): Gospodo, oprostite, nema mjesta panici. Moja je greška da nijesam isključio uređaj. Niti vas upozorio šta se može desiti. (Kralju obzirno) Veličanstvo, sto godina posle istorijske instalacije na Volujici tehnologija je toliko napredovala da sad svi možemo da imamo po jednu minijaturnu radiostanicu. Mobilnu Volujicu u džepu. To je ovaj uređaj. On je moj poklon za Vas, kralju. Imam neko mutno predośećanje da će Vam trebati skorih dana više nego ikome u Crnoj Gori, baš zato što je mobilni.

(Nikola impresioniran. Gleda telefon, gleda u publiku, približava se publici, pokazuje uređaj pobožno. Spušta ga na stočić u sobi. Kralj se, kao da je poslednji put, osvrće svuda po sobi; zagleda zidove, plafon, namještaj, stvari. Potom izlazi iz tog prostora. Još malo i telefon zvoni. Niko ne ulazi, telefon uporno zvoni dok se svijetla na bini lagano gase. Telefon jednako zvoni u mraku. Nikoga nema.)

Kraj Fokusa 7