NIKOLA

Novine pišu da je 26. januara 2007. sahranjen u Beogradu Nikola Milošević, profesor u penziji beogradskog univerziteta, akademik SANU. Za života, bavio se filozofijom, pisao književne osvrte i kritike, bio političar. Zagriženi antikomunista kome u socijalističkoj zemlji nije puno toga nedostajalo. Šezdeset osme okupljao zapaljenu mladež da na banderama izlažu ruglu činovnike aktuelne vlasti. Pljuvač po Lenjinu, kad se to moglo; teretio ga je da je nekulturno uzimao pare iz carske kase u kočijama, pod mostom valjda. Istovremeno, obožavalac lika i djela Marka Kraljevića koji je na drumovima globio turske karavane.

Poslednjih godina sjedio je u drugoj klupi Skupštine Srbije, redovno, dugo, strpljivo. Ikona ilegaliste Koštunice. Staračko lice bi mu se malo raskravilo kad ko od njegovih partijskih drugova pljune po Crnoj Gori, ili pohvali zločince iz Srebrnice. Takvog ćemo ga zapamtiti.

I zapamtićemo još posebno onu sliku kad na jednoj tribini emotivno zadrto promoviše lažni roman okorelog ubice Lukovića!

Nehotice, upoređujem tu sliku Nikole Miloševića, koja će ostati u pameti zabezeknutih građana, sa onom slikom jednog drugog filozofa, Lešeka Kolakovskog to jest. Lešek na toj slici, valjda u Varšavi, zastao je na trenutak na pločniku. Nesigurno se osvrće i ne zna na koju stranu da kroči. Naslanja se na štap. Ulica je čista, on je između dvije žardinjere s žutim i ljubičastim cvijećem. U pozadini jedna gospođa u bijelom kaputu, s crnom tašnom, okrenula mu leđa. S druge strane ulice, omanja grupa prolaznika se udaljava – i oni s torbama okrenuli leđa. U gornjrm desnom ugli vidi se spomenik, presječen na pola: u kadru su samo imena nekih zaslužnika pri dnu spiska. Lešek je umorno pogledao u objektiv, možda ga je fotograf zovnuo, ali nije jasno. U svakom slučaju, starac je krenuo na put, i stavlja na znanje svima kakav to put može biti u tim godinama. Sjajna fotografija; ako kažete Lešek, ja pomislim na tu scenu.

Ako kažete Nikola, vidim lik zajapurene starkelje koja hvali pred okom kamere podmetnutu knjigu masovnog ubice…

Eto, kakvi su nam filozofi Lešeci, takvi smo mi leševi, a ne ljudi. Kad zinu naši lešeci, izlijeću fišeci.

Pa za šta se pod starost prodao Nikola? Za neke pogodnosti koje bi vlast dala njegovoj djeci. (Nijedna druga transakcija nije zamisliva na ovom mjestu.) Jednom se žalio na malu kvadraturu, pa još i prokišnjava u socijalističkoj kiši…

Lešek je međutim odbio i ponudu da bude predsjednik države. Vajkao se da se nedovoljno citiraju Isusove riječi protiv bogataša. Učio je da je umerenost neophodan element elegancije: „Elegancija je lako prepoznatljiva i izraz je pristojnosti, dok je prostaštvo pokušaj isticanja sebe, uz ponižavanje drugih ili demonstrativno pokazivanje svoje superiornosti i bogatstva.”

Miloš primjećuje: volio je Nikola da sagovorniku, pred kamerama u TV emisijama sučeljavanja, pročita poneki pasus iz novinskog izreska koji bi izvadio iz nekog džepčića svog sakoa. Pa je zaslužio sljedeću sudbinu: da i mi nosimo izrezak iz današnjih novina – to je parče jeftine WC hartije 10cm puta 7cm, i na njoj 13 redaka onog najboljeg što se može reći o Nikoli.

Te da mu je dobro, i da se moli na onome svijetu, a tvrdio je da vjeruje u onaj svijet, da samo to i pročitamo budućem sagovorniku, i da ništa drugo ne dodamo (ono što novinski članak skriva – o mrtvima sve najbolje).