MAJKOUBISTVO
Stojan Cerović napisao je u listu Vreme, krajem oktobra 2003, kolumnu Đavolja rabota. Riječ je o Crnogorskom jeziku (ovo C pišem velikim slovom; prestaću kad se u Ustavu C.G. ozvaniči postojanje crngorskog jezika). Članak je tempiran da se pojavi dan pred početak popisa stanovništva u Crnoj Gori.
Taj tekst je protiv pominjanja Crnogorskog jezika. Sve je rečeno Stojanovim stilom; dakle, u zavijenoj formi - vruće, pa hladno. Kultivisanim stilom, zato je i posebno opasno. Arsenik u čokoladi.
Već prva rečenica je prefrigana: Izgleda da će se u Crnoj Gori uskoro govoriti crnogorskim jezikom. Ne, to je podvala. Tamo se odavno govori crnogorskim jezikom, pardon Crnogorskim. Samo nam ne daju da to i nazovemo Crnogorski jezik.
Dalje se u tekstu insinuira: raspadanje i cepanje zemlje, izmišljanje reči, pravljenje drugog jezika, razmnožavanje prostom deobom, otiskivanje od Srba. Iznosi da niko nikad nije pominjao Crnogorski jezik, od pamtivijeka do danas. Lamentira da je srpski očigledno začaran, osuđen na prekrštavanja… posledica đavolje rabote!!
Uhvatila ga je panika na pomisao kako bi izgledala književnost na Crnogorskom jeziku, ako bi taj jezik stvarno postojao. Hoće da kaže da je cijela tamošnja književnost srpska.
Izjavljuje da u Crnoj Gori nema nijedne pristojne knjižare. Samo ne kaže je li to uzrok ili posljedica srbovanja niz čaršije…
Stojan priznaje na nivou ličnog doživljaja da je Crnogorski jezik samosvojan. Hvali specifičan buke govora Crnogoraca. Međutim, politički se to ne smije uobličiti!
Iskoristio je i ovakvu ovještalu zamjenu teza: Crnogorski jezik, ono što valja od njega, konzervativno je jezgro - koje više i ne postoji. Dakle, on nema budućnost. Samo se njemu ne priznaje evolucija. Postojao je taj jezik, ali davno, dok su Crnogorci, kuj gođ da krenu, pucali uvis, a oko njih sijevale fišečine. Otkad idu u kafiće, Crnogorci zbore srpski! Crnogorac u kafiću gubi svoje nacionalne atribute. Kao da sadašnji Srbi govore kao u doba Dositeja…
Elem, sadašnji Crnogorci su mutavi. Jer jedino znaju jezik koji je okoštao i ne služi u datom trenutku. Ili su svi naprasno naučili strane jeziku, što je jedinstven slučaj u svijetu.
Eto, kakva se sve ekvilibristika da napraviti, samo da se izbjegne prosta istina da Crnogorci pričaju na Crnogorskom jeziku.
Ovako: što god Crnogorac uradi (u književnosti, nauci, slikarstvu…), on je Srbin. Ima jedan izuzetak, kad se Crnogorcu priznaje da je Crnogorac: Crnogorac koji uštine Moldavku za dupe - nedvosmisleno je Crnogorac.
Hm! Ako napišeš roman, Srbin si. Ako naslikaš sliku, Srbin si. Ako si vjernik, Srbin si. Ako si ratnik, Srbin si.
Ako uštineš Moldavku za dupe, Crnogorac si!!
Stav da postoji Crnogorski jezik, ali da to ne treba priznati, liči na onog mog studenta koji nije smio da koriguje svoje prezime!
Stojane, ne izmijevaj zube! Crnogorac koji brije brkove i ne puca, već sjedi u kafiću, i dalje je Crnogorac. Izuzev u onom kafiću koji šara nebom sablasnim zracima.
Otkud u Crnoj Gori ovoliko majkoubica?