Jubilej „Tokova“

JUBILEJ TOKOVA

Prijatna je prilika reći nekoliko riječi povodom ovog jubileja.

Tokovi žubore.

Govorio sam već neđe da su žive vode njegovih ideja nadolazile, pa presahnjivale, onda opet bujale da bi, skoro iznanada, ponirale – i nanovo izvirale osveženim brzacima. Kad se pogleda ta istorija, nevoljno se śetimo često od mnogih već prozborenog, andrićevski intoniranog upozorenja da su naše tradicije većma trošne, često i neućešno propadljive. Što je grđe, postignuće koja se koliko za ručkom čini stabilno, oko večere zna da se otkotrlja; do ujutru, eno ga u dolini i nama (kome drugo) slijede sizifovski napori na usponu, da stignemo đe smo bili. Institucije koje moraju biti blizu vlasti, a nikada ne smiju dijeliti sudbinu vlasti – takve nam trebaju da bi činile poželjni osnov naše civilizovanosti i obrazovanosti u skladnom segmentu crnogorske kulture.

U tom svijetlu, svojim višedecenijskim trajanjem Tokovi jesu naša institucija. Prelistavanje dosadašnjih brojeva uvjerava nas da časopis ima častan sistem vrijednosnih sudova ili bar obećavajući smjer prema njima. To su rečenice okrenute slobodi ličnosti i otadžbine, dostojanstvu pojedinca u okviru njegovih neotuđivih prava, posebno njegovom pravu na jezik; afirmaciji građanskog poimanja društva; velikoj ideji solidarnosti; učvršćenju zakona i zaštiti manjina; kreativnom prosvetiteljstvu i nužnim demistifikacijama… Tamo je dosta teksta (naučnog, poetskog) o vrsnoj geografiji domovine, o ekonomskim potencijalima, o zdravstvenom i prosvetnom pitanju, i naravno o našoj istoriji onakvoj kakva jeste – tegobnoj, herojskoj, nerijetko zapetljanoj i čak protivrečnoj.

Kakvi su ovi stavovi i ove teme ako ne izvorno evropske.

A ostaje još dosta da se uradi. Nizvodno, vidim mutne kolovrate kojima dna nijesmo sagledali niti razumjeli lokalne rotacije; vidim hridove koje maskiraju proljećne povodnje i ogoljuju ljetnje žege godišnjih doba naše istorije (vidim i bijele kosture nasukanih predaka). Trebaju nam i nove snage sa optikom budućnosti da uvedu značenjski red u smutnje istorijskih virova; oni će znati, moraju da znaju, da će samo istina (naučna, etička, nemetafizička, ljudska dakle) staviti tačku na lažno bipolarnu prošlost zajedničkog nam zavičaja, i njega u Crnoj Gori. I ta istina koju još nijesmo do kraja iskristalisali iz retorte prohujalih dana, kakva ona mora biti?

Poštovana od svih.

Ona mora biti groblje svih dosadašnjih surogata istorije. Jer nije vrijedno, nije podsticajno – hoću da kažem lišeno je dostojanstva – ono što se ne smije reći širom otvorenih očiju, kroz zdrave zube, bez grča na čelu. Ne postoji usamljena istina, naime. Ona izvire iz sistema vrijednosti, i to samo onda kad je možemo saopštiti. Kome? Saopštiti bez zazora unučadima i đacima, u Tokovima, u udžbenicima.

To hoću da kažem. I već je vrijeme da to autentičnije reknu dolazeći pisci, publicisti, intelektualci koji će Časopis prihvatiti kao trajnu tribinu ovog podneblja, koja bilježi i objašnjava, upućuje. Oni će znati da potkrešu naša zapuštena porodična stabla, demitologizuju plemenske fascikle. I pročiste arhaični govor. Zavičaj ne smije biti palanačko utočište intelektualnim i političkim lenjivcima, koji su sopstvene glasne žice zamijenili škripućim gramofonskim pločama, jedne prevaziđene tehnologije, snimljenim ko zna kad, i ko zna đe.

To će se desiti.

Tokovi će žuboriti.