BAJANJE

Šćerka je ustala rano. Uzbuđena je. Polazi na fakultet. Danas je ispit. Ovaj ispit posebno je važan, od pozitivne ocjene zavisi upis sljedećeg semestra. Dok je još u dvorištu, majka za njom prosipa bokal vode.

Kao dječko, pitao sam zašto se to radi? Odgovor je: valja se. Da posao uspije. Da se razbije maler. Dobro je i čašu namjerno slomiti – neka to bude sva šteta.

Ovo sa studiranjem je jedan tek primjer. Kad krene svadbarska kolona, treba politi vodu, ili baciti štogod za svatovima. Da veselje uspije, da sve bude u budućnosti kako valja.

Kreće mladić u vojsku. Ovo je tek prilika da se prospe voda za njim. Da se zdravo vrati. Da se za godinu dana preobrati u valjanog muža. Da i on osnuje svoju porodicu. Da napravi kuću. Voda ili neki predmet bačen izraz je naše nade da će se sve dogodi kako želimo. Da smo potkupili tok vremena.

Mištio sam na ova objašnjenja. Pomišljao sam da sa odraslima nešto nije u redu. Čemu glupiranje? Ne postoji, ne može postojati uzročno-posledična veza između uspješnog braka sa prosutom vodom, niti uticaj prosute vode na ishod polaganja ispita. Ovo je jedan od argumenta koji su uticali da prema religiji rano formiram odbojan stav. Šta će nam bajanje? Glupo je zastarelo mišljenje da se može umilostiviti neki pretpostavljeni bog, i potkupiti neke nebeske umišljene sile koje vladaju događajima.

Vremenom sam počeo da zazirem od prostog puka. Lijenji na obrazovanju, primjenjuju prastare metode da se umilostive nama nesklone zle snage prirode. Uporno istrajavamo u zatucanosti.

Kasnije sam naučio da prema onima koji traže pomoć u besmislenim obredima budem blaži u osudi. Shvatio sam da sa njima nije efikasno komunicirati jedino putem razuma. Mnogo više treba uposliti osjećajnost. Tada primjećujemo da su to dobre osobe, tužni pojedinci, koje pate od nemoći i neznanja, a koje svim srcem žude da se produži doba lične i svake druge sreće. Bajanje je potreba da se učini nešto kad se ne može učini ništa. Bajanje donosi olakšanje dok duša plače u nemoći i strahu.

Mislio sam da nije svuda tako u svijetu. Mislio sam da smo po tome najgori, i stidio sam se. Mislio sam da svi spolja vide našu beslovesnost.

Onda sam vremenom vidio da nijesmo usamljeni u našim prostim navikama.

Čarls Dikens piše u Davidu Koperfildu na 128 stranici (Wordswoth classics izdanje iz 2000):

„When we were all in a bustle outside the door, I found that Mr Peggotty was prepared with an old shoe, which was to be thrown after us for luck, and which he offered to Mrs Gummidge for that purpose.“

David kreće na izlet. U zaprezi je sa djevojčicom Emily. Tu je i nakinđureni kočijaš i sa njim dobra gospođica Peggotty Mr Barkis koji se nada da će mu baš na tom izletu voljena Peggotty prihvatiti bračnu ponudu. Svi ukućani navijaju da se to i dogodi. Mrs Gummidge u tu svrhu baciti za dragim osobama u zapregi – staru cipelu. Za sreću.

Huć! Nijesmo najgori na svijetu. Ako smo u društvu sa Englezima, možda će nešto biti od nas. U svakom slučaju, ima nešto u tvrdnji da smo mi odavno dio Evrope.

At least, kad je o bajanju riječ.