ANIČIN 10 GODINA

Danas je 25. novembar 2018 – desetogodišnjica smrti Božidara Aničina. Stradao je od srca; imao je loše zaliske koje je operisao u Sremskoj Kamenci, nekoliko godina prije smrti.

Sjećam se tog dana kad me je iznenada pozvao da dođem do njega. Bila je nedelja popodne, sunčan dan. Smjesta sam otišao u njegov stan – ulica heroja Tomanovića, blizu Plavog mosta. Bio je sam u stanu, supruga Olga otišla nekud. Rekao mi je da sjutra ide u bolnicu, operisaće srce, a to nikad nijesu nerizični operacioni zahvati. Htio je da se vidimo, možda poslednji put. Bio sam potrešen cijelom situacijom. Dao mi je neke zajedničke zabilješke i rukopise iz Laboratorije atomske fizike u Institutu u Vinči, da ja dalje o tom vodim računa. Bilo je tu dosta primarnih eksperimentalnih zapisa iz laboratorije đe smo ispitivali vođene elektronske površinske talase na pozitivnom stubu pražnjenja u živinoj pari. Istorija naše aktivnosti. Došlo vrijeme za svođenje računa; mirno je delovao u tim okolnostima, za razliku od mene koji sam bio skoro u panici, a svakako potišten.

Stan Aničina je u prizemlju. Ili prvi sprat, ali je zgrada ukopana u kosinu okolnog parka. Sjećam se ove iznenadne scene: pojavilo se umiljato crno mače na prozoru. Očito, nedavno pripitomljena maca koju je on povremeno hranio. Mjauknula je molećljivo. Usuo je u neko lonče malo mlijeka. Ona je pojela i ostala na prozoru, ispitujući okolnosti da nekako uđe u stan. “Zamolio” je macu da ide svojim poslom, sad kad više nije gladna. Ne, ona bi da uđe i odomaći se, da bude prijatelj i više od toga. Aničin ju je bez premišljanja, i sa ukorom, uhvatio “za kapuru” i spustio ispod prozora. Ovo je karakteristično za njega. Pomoći uvijek, to da; sentimentalnosti – ma, ne!

Dobro se završila teška operacija. Držao je da je problem riješen, ima vještački element na srcu koji dobro funkcioniše. Bio je kao preporođen. Ipak, poslije nekoliko godina osjetilo se da zalistak ne “dihtuje” kako valja. Dolazilo je do neželjenog miješanja venske i arterijske komponente – ako sam kao laik ovo dobro shvatio. Tek, povremeno bi se uspavao i kunjao dugo i predugo. Morao je da preduzima mjere protiv pospanosti, da spava kraće, a češće. Jednog septembra imao je opasnu krizu u svojoj vikendici na Rudniku – završilo se dobro, ali u bolnici i posle trista čuda.

Onda je došao taj novembar 2008. Bio je srećan i agilan: spremao se da dočeka kćerku Sanju farmaceuta iz Amerike, sa dva sina blizanca. Da vidi unučad kako odrastaju!

Vraćao se iz grada, razgledao je krevete na sprat za “Amerikance”, umorio se za volanom. Izdržao je vozeći ulicama Beograda. Pozlilo mu je na parkingu pred stanom! Pao je na volan – u stvari zaspao od umora. Prolaznicima je ličio na pijanca koji se strovalio i ne može dalje dok se ne otrijezni. Niko nije obavijestio suprugu, niko alarmirao hitnu pomoć. Boža je umro za volanom, bar tako ja zamišljam scenu. Imao je 78 godina. Neće viđeti kćerku i unučad. Izgubio je bitku sa onemoćalim srcem.

A ja sam tog 25. novembra, utorak je bio, prije podne u NP. U Sjenici je zabilježeno minus 26 C. Održao sam kolokvijum za moje studente na DU. Popodne putujem sa Simonom za Budimlju. U Budimlji izolujem lozu i budvanka od mraza – lišćem i vunom! Isključio sam vodu, pripremio kupatilo za zimske dane, naložio šporet. Odvezao me Dine za grad. Kolobotnjica i đakonije kod Juce, tamo sam i spavao. Mirjana priča telefonom da je uveče počeo u Beogradu gusti snijeg. Tek sjutradan mi javlja Dragomir D, posle i Mirjana, o Božinoj smrti. (Zamišljam da je izdahnuo onog momenta kad je gusti snijeg zamaglio horizonte u Beogradu.)

Eto malo istorije. A pero sam potegao da zabilježim glavnu impresiju. I kad je obolio, Boža je sa velikom energijom birao dobrotu kao odgovor u svakodnevnoj ljudskoj interakciji.

Vrstan fizičar i čovjek sa prvoklasnom etikom.